I, q. 77, a. 1
Je li bit duše njezina moć
Prigovor 1. Čini se da je sama bit duše njezina moć. Veli naime Augustin u IX. knjizi De Trinitate da su „um, spoznaja i ljubav supstancijalno u duši, ili, da isto kažem, bitno“. A u X. knjizi veli da su „pamćenje, razum i volja jedan život, jedan um, jedna bit“.
Prigovor 2. Nadalje, duša je plemenitija od prve tvari. No prva je tvar svoja mogućnost. Dakle, mnogo više duša.
Prigovor 3. Nadalje, supstancijalni je oblik jednostavniji od akcidentalnoga, čiji je znak to što se supstancijalni oblik ne pojačava niti popušta, nego stoji u nedjeljivome. Akcidentalni je pak oblik sama svoja moć. Dakle, mnogo više supstancijalni oblik, a to je duša.
Prigovor 4. Nadalje, osjetilna je moć ona kojom osjećamo, a razumska moć kojom razumijevamo. No ono čime prvotno osjećamo i razumijevamo jest duša, prema Filozofu u II. De anima. Dakle, duša je svoje moći.
Prigovor 5. Nadalje, sve što ne pripada biti stvari jest akcident. Ako je dakle moć duše izvan njezine biti, slijedi da je akcident. Što je protiv Augustina u IX. knjizi De Trinitate, gdje veli da „navedeno nije u duši kao u subjektu, poput boje ili lika u tijelu, ili bilo koje druge kakvoće ili količine; što god je naime takvo ne nadilazi subjekt u kojemu jest; um pak može također druge stvari ljubiti i spoznavati“.
Prigovor 6. Nadalje, jednostavan oblik ne može biti subjekt. Duša je pak jednostavan oblik, budući da nije sastavljena od tvari i oblika, kako je gore rečeno. Ne može dakle moć duše biti u njoj kao u subjektu.
Prigovor 7. Nadalje, akcident nije počelo supstancijalne razlike. No osjetilno i razumno jesu supstancijalne razlike, a uzimaju se od osjeta i razuma, koji su moći duše. Dakle, moći duše nisu akcidenti. I tako se čini da je moć duše njezina bit.
Naprotiv, Dionizije veli u 11. poglavlju De caelesti hierarchia da se „nebeski duhovi dijele na bit, moć i djelovanje“. Mnogo je dakle više u duši jedno bit, a drugo snaga ili moć.
Odgovaram: nemoguće je reći da je bit duše njezina moć; premda su to neki postavili. I to se dvostruko pokazuje što se tiče sadašnjega. Prvo zato što, budući da mogućnost i čin dijele biće i svaki rod bića, potrebno je da se na isti rod odnosi mogućnost i čin. I stoga, ako čin nije u rodu supstancije, moć koja se iskazuje prema onomu činu ne može biti u rodu supstancije. Djelovanje pak duše nije u rodu supstancije; nego samo u Bogu, čije je djelovanje njegova supstancija. Stoga je Božja moć, koja je počelo djelovanja, sama Božja bit. Što ne može biti istinito ni u duši, ni u bilo kojemu stvorenju; kako je gore također o anđelu rečeno. Drugo, to se također pokazuje nemogućim u duši. Duša je naime prema svojoj biti čin. Ako bi dakle sama bit duše bila neposredno počelo djelovanja, onaj tko ima dušu uvijek bi u činu imao životna djela; kao što onaj tko ima dušu uvijek u činu jest živ. Nije naime, ukoliko je oblik, čin usmjeren na daljnji čin, nego je konačni cilj nastajanja. Stoga to što je u mogućnosti još za drugi čin ne pripada joj prema njezinoj biti, ukoliko je oblik; nego prema njezinoj moći. I tako se sama duša, prema tome što se podlaže svojoj moći, naziva prvim činom usmjerenim na drugi čin. Nalazi se pak da onaj tko ima dušu nije uvijek u činu životnih djela. Stoga se i u definiciji duše veli da je čin tijela koje u mogućnosti ima život, koja mogućnost ipak ne odbacuje dušu. Preostaje dakle da bit duše nije njezina moć. Ništa naime nije u mogućnosti prema činu ukoliko je čin.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin govori o umu prema tome što poznaje sebe i ljubi sebe. Tako su dakle spoznaja i ljubav, ukoliko se odnose na nju samu kao spoznatu i ljubljenu, supstancijalno ili bitno u duši, jer se sama supstancija ili bit duše spoznaje i ljubi. I slično valja razumjeti ono što drugdje veli: da su jedan život, jedan um, jedna bit. Ili, kako neki vele, ovaj se izričaj potvrđuje prema načinu na koji se potencijalna cjelina pridijeva svojim dijelovima, a koja je u sredini između opće cjeline i sastavne cjeline. Opća je naime cjelina prisutna svakom pojedinom dijelu prema svojoj čitavoj biti i moći, kao životinja čovjeku i konju, i stoga se u pravom smislu pridijeva pojedinim dijelovima. Sastavna pak cjelina nije u svakom pojedinom dijelu, niti prema čitavoj biti, niti prema čitavoj snazi. I stoga se ni na koji način ne pridijeva pojedinim dijelovima; nego se na neki način, premda nepravo, pridijeva svima ujedno, kao ako kažemo da su zid, krov i temelj kuća. Potencijalna pak cjelina prisutna je pojedinim dijelovima prema svojoj čitavoj biti, ali ne prema čitavoj snazi. I stoga se na neki način može pridjenuti svakom pojedinom dijelu; ali ne tako u pravom smislu kao opća cjelina. I na ovaj način Augustin veli da su pamćenje, razum i volja jedna bit duše.
Odgovor na 2. prigovor: čin za koji je u mogućnosti prva tvar jest supstancijalni oblik. I stoga mogućnost tvari nije ništa drugo doli njezina bit.
Odgovor na 3. prigovor: djelovanje pripada složevini, kao i bitak, jer postojećemu pripada djelovati. Složevina pak po supstancijalnom obliku ima bitak supstancijalno; a po moći koja prati supstancijalni oblik djeluje. Stoga se tako odnosi djelatan akcidentalan oblik prema supstancijalnom obliku djelatnika (kao toplina prema obliku vatre) kako se odnosi moć duše prema duši.
Odgovor na 4. prigovor: to samo što je akcidentalan oblik počelo djelovanja ima od supstancijalnoga oblika. I stoga je supstancijalni oblik prvo počelo djelovanja, ali ne i najbliže. I prema tome Filozof veli da je „ono čime razumijevamo i osjećamo duša“.
Odgovor na 5. prigovor: ako se akcident uzme prema tome kako se dijeli nasuprot supstanciji, tako ništa ne može biti u sredini između supstancije i akcidenta, jer se dijele prema tvrdnji i nijekanju, naime prema postojanju u subjektu i nepostojanju u subjektu. I na ovaj način, budući da moć duše nije njezina bit, mora biti akcident, i nalazi se u drugoj vrsti kakvoće. Ako se pak uzme akcident prema tome kako se postavlja kao jedno od pet općih pojmova, tako je nešto u sredini između supstancije i akcidenta. Jer supstanciji pripada što god je bitno stvari, a ono što je izvan biti ne može se sve tako nazvati akcidentom, nego samo ono što se ne uzrokuje iz bitnih počela vrste. Vlastitost naime ne pripada biti stvari, nego se uzrokuje iz bitnih počela vrste; stoga je u sredini između biti i tako nazvanoga akcidenta. I na ovaj se način moći duše mogu nazvati posrednima između supstancije i akcidenta, kao naravna svojstva duše. To pak što Augustin veli: da spoznaja i ljubav nisu u duši kao akcidenti u subjektu, razumijeva se prema spomenutom načinu, ukoliko se uspoređuju s dušom ne kao s onom koja ljubi i spoznaje; nego ukoliko se uspoređuju s njom kao s ljubljenom i spoznatom. I na ovaj način teče njegov dokaz, jer kad bi ljubav bila u ljubljenoj duši kao u subjektu, slijedilo bi da akcident nadilazi svoj subjekt; budući da su i druge stvari ljubljene po duši.
Odgovor na 6. prigovor: duša, premda nije sastavljena od tvari i oblika, ima ipak nešto od mogućnosti pomiješano, kako je gore rečeno. I stoga može biti subjekt akcidenta. Navedeni pak stav ima mjesta u Bogu, koji je čist čin, u kojoj ga građi Boetije navodi.
Odgovor na 7. prigovor: razumno i osjetilno, ukoliko su razlike, ne uzimaju se od moći osjeta i razuma; nego od same osjetilne i razumne duše. Budući pak da supstancijalni oblici, koji su po sebi nama nepoznati, postaju znani po akcidentima; ništa ne priječi da se katkad akcidenti postave namjesto supstancijalnih razlika.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.