Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 73, a. 1

O dovršenju djelâ

Prigovor 1. Čini se da se dovršenje božanskih djela ne treba pripisati sedmomu danu. Sve naime što se u ovome svijetu događa pripada božanskim djelima. No svršetak će svijeta biti na kraju svijeta, kako se nalazi u Mt 13. Vrijeme je također Kristova utjelovljenja vrijeme nekoga dovršenja, stoga se naziva vrijeme punine, Gal 4. I sam je Krist umirući rekao: „Dovršeno je“, kako se veli u Iv 19. Dakle, dovršenje božanskih djela ne pripada sedmomu danu.

Prigovor 2. Nadalje, tko god dovršuje svoje djelo, nešto čini. No za Boga se ne čita da je sedmoga dana išta načinio, štoviše da je od svakoga djela otpočinuo. Dakle, dovršenje djelâ ne pripada sedmomu danu.

Prigovor 3. Nadalje, ne veli se da je nešto dovršeno čemu se mnogo nadodaje, osim možda ako je to suvišno, jer se savršenim naziva ono čemu ne nedostaje ništa od onoga što treba imati. No poslije sedmoga dana mnogo je toga načinjeno: i proizvodnja mnogih jedinki; i također nekih novih vrsta, koje se često pojavljuju, ponajprije kod životinja nastalih truljenjem. Svakodnevno također Bog stvara nove duše. Novo bijaše također djelo utjelovljenja, o kojemu se veli u Jr 31: „Novo će učiniti Gospodin na zemlji“. Nova su također čudesna djela, o kojima se veli u Sir 36: „Ponovi znakove i preinači čudesa“. Sve će se također obnoviti u proslavi svetih, prema onome u Otk 21: „I reče onaj koji sjedi na prijestolju: ‚Evo, sve činim novo!‘“ Dovršenje se dakle božanskih djela ne treba pripisati sedmomu danu.

Naprotiv, veli se u Post 2: „I dovrši Bog sedmoga dana djelo svoje koje bijaše načinio“.

Odgovaram: dvostruko je savršenstvo stvari: prvo i drugo. Prvo je doista savršenstvo prema tome što je stvar u svojoj supstanciji savršena. Koje je pak savršenstvo oblik cjeline, koji nastaje iz cjelovitosti dijelova. Drugo je pak savršenstvo svrha. Svrha je pak ili djelovanje, kao što je svrha citraša svirati citru; ili je nešto do čega se djelovanjem dolazi, kao što je svrha graditelja kuća, koju gradeći načini. Prvo je pak savršenstvo uzrok drugoga, jer oblik je načelo djelovanja. Posljednje je pak savršenstvo, koje je svrha čitavoga svemira, savršeno blaženstvo svetih; koje će biti u konačnome dovršenju svijeta. Prvo pak savršenstvo, koje stoji u cjelovitosti svemira, bilo je u prvoj uspostavi stvari. I ovo se dodjeljuje sedmomu danu.

Odgovor na 1. prigovor: kako je rečeno, prvo je savršenstvo uzrok drugoga. Za postignuće pak blaženstva zahtijeva se dvoje: narav i milost. Samo će dakle savršenstvo blaženstva biti na kraju svijeta, kako je rečeno. Ali to je dovršenje uzročno prethodilo: s obzirom na narav uistinu u prvoj uspostavi stvari; s obzirom na milost pak u Kristovu utjelovljenju, jer „milost i istina po Isusu Kristu postade“, kako se veli u Iv 1. Tako je dakle u sedmome danu bilo dovršenje naravi; u utjelovljenju Kristovu dovršenje milosti; na kraju svijeta dovršenje slave.

Odgovor na 2. prigovor: sedmoga je dana Bog nešto radio, ne stvarajući novo stvorenje, nego upravljajući stvorenjem i pokrećući ga na vlastito djelovanje, što već na neki način pripada nekome začetku drugoga savršenstva. I stoga se dovršenje djelâ, prema našemu prijevodu, pripisuje sedmomu danu. No prema drugome prijevodu pripisuje se šestomu danu. I oboje može opstati. Jer dovršenje koje je prema cjelovitosti dijelova svemira pripada šestomu danu; dovršenje koje je prema djelovanju dijelova pripada sedmomu. Ili se može reći da se u neprekinutom kretanju, dokle god se nešto može kretati dalje, kretanje ne naziva savršenim prije počinka, jer počinak pokazuje dovršeno kretanje. Bog je pak mogao više stvorenja načiniti, pored onih koja je načinio u šest dana. Stoga po tome samome što je prestao stvarati nova stvorenja u sedmome danu, veli se da je dovršio svoje djelo.

Odgovor na 3. prigovor: ništa poslije nije načinjeno od Boga posve novo a da nije na neki način prethodilo u djelima šest dana. Neka su naime prethodno postojala tvarno, kao što je Bog od rebra Adamova oblikovao ženu. Neka su pak prethodno postojala u djelima šest dana ne samo tvarno, nego i uzročno, kao što su jedinke koje se sada rađaju prethodile u prvim jedinkama svojih vrsta. Nove također vrste, ako se koje pojavljuju, prethodno su postojale u nekim djelatnim moćima, kao što se i životinje nastale truljenjem proizvode iz moći zvijezda i elemenata koje su u početku primile, čak i ako se nove vrste takvih životinja proizvode. Neke također životinje prema novoj vrsti katkad nastaju iz miješanja životinja različitih prema vrsti, kao kada se od magarca i kobile rađa mula, a i one su prethodile uzročno u djelima šest dana. Neke su pak prethodile prema sličnosti; kao duše koje se sada stvaraju. I slično djelo utjelovljenja, jer, kako se veli u Fil 2, Sin je Božji postao sličan ljudima. Duhovna je također slava prema sličnosti prethodila u anđelima, a tjelesna u nebu, ponajprije empirejskome. Stoga se veli u Prop 1: „Nema ništa novo pod suncem; već je naime prethodilo u vjekovima koji su bili prije nas“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.