Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 70, a. 3

Jesu li oživljena

Prigovor 1. Čini se da su nebeska svjetlila oživljena. Više naime tijelo treba biti ureseno plemenitijim uresima. No ono što pripada uresu nižih tijela jest oživljeno; naime ribe, ptice i zemaljske životinje. Dakle, i svjetlila, koja pripadaju uresu neba.

Prigovor 2. Nadalje, plemenitijega tijela plemenitiji je oblik. No sunce i mjesec i druga svjetlila plemenitiji su nego tijela bilja i životinja. Dakle, imaju plemenitiji oblik. Najplemenitiji je pak oblik duša, koja je počelo života, jer, kako Augustin veli u knjizi De vera religione, „svaka se živa supstancija poretkom naravi pretpostavlja neživoj supstanciji“. Dakle, nebeska su svjetlila oživljena.

Prigovor 3. Nadalje, uzrok je plemenitiji od učinka. No sunce i mjesec i druga svjetlila uzrok su života, kako je očito ponajprije u životinjama nastalima truljenjem, koje snagom sunca i zvijezda postižu život. Dakle, mnogo više nebeska tijela žive i jesu oživljena.

Prigovor 4. Nadalje, kretanja neba i nebeskih tijela jesu naravna, kako je bjelodano u I. knjizi De caelo. No naravno kretanje potječe iz nutarnjega počela. Budući dakle da je počelo kretanja nebeskih tijela neka spoznajna supstancija, koja se pokreće kao ono što želi od željenoga, kako se veli u XII. Metaphys.; čini se da je spoznajno počelo nutarnje počelo nebeskim tijelima. Dakle, ona su oživljena.

Prigovor 5. Nadalje, prvo pokretano jest nebo. U rodu pak pokretanih stvari prvo je ono što pokreće samo sebe, kako se dokazuje u VIII. Physic., jer ono što jest po sebi ranije je od onoga što jest po drugome. Samo pak oživljene stvari pokreću same sebe, kako se u istoj knjizi pokazuje. Dakle, nebeska su tijela oživljena.

Naprotiv, Damaščanin veli u II. knjizi: „Neka nitko ne smatra nebesa ili svjetlila oživljenima; neoživljena su naime i neosjetljiva“.

Odgovaram: o tom pitanju među filozofima bijaše različito mišljenje. Anaksagora je naime, kako Augustin navodi u XVIII. knjizi De civitate Dei, „optužen pred Atenjanima jer je rekao da je sunce užareni kamen, niječući svakako da bi ono bilo Bog“ ili nešto oživljeno. Platoničari pak postaviše da su nebeska tijela oživljena. Slično također među naučiteljima vjere bijaše o tome različito mišljenje. Origen je naime postavio da su nebeska tijela oživljena. Čini se da i Jeronim isto drži tumačeći onaj redak u Prop 1: „Obilazeći sve unaokolo ide duh“. Bazilije pak i Damaščanin tvrde da nebeska tijela nisu oživljena. Augustin pak ostavlja u dvojbi, ne priklanjajući se ni na koju stranu, kako je bjelodano u II. knjizi De Genesi ad litteram; i u Enchiridionu, gdje također veli da ako su nebeska tijela oživljena, njihove duše pripadaju zajedništvu anđelâ. U ovoj pak različitosti mišljenjâ, kako bi istina donekle postala znana, valja razmotriti da sjedinjenje duše i tijela nije radi tijela, nego radi duše, jer oblik nije radi tvari, nego obrnuto. Narav se pak i moć duše spoznaje iz njezina djelovanja, koje je također na neki način njezina svrha. Nalazi se pak da je tijelo nužno za neko djelovanje duše koje se izvršava posredovanjem tijela; kao što je bjelodano u djelima osjetilne i hranidbene duše. Stoga je nužno da takve duše budu sjedinjene s tijelima radi svojih djelovanjâ. Postoji pak neko djelovanje duše koje se ne izvršava posredovanjem tijela, ali se ipak od tijela pruža neka potpora takvu djelovanju; kao što se po tijelu ljudskoj duši pružaju predodžbe, koje ona treba za razumijevanje. Stoga je i takvu dušu nužno sjediniti s tijelom radi njezina djelovanja, premda se događa da bude odijeljena. Bjelodano je pak da duša nebeskoga tijela ne može imati djelovanja hranidbene duše, a to su hraniti, rasti i rađati; takva naime djelovanja ne priliče po naravi neraspadljivu tijelu. Slično tome ni djelovanja osjetilne duše ne odgovaraju nebeskom tijelu, jer se sva osjetila temelje na opipu, koji zamjećuje elementarna svojstva. Svi također organi osjetilnih moći zahtijevaju određen razmjer prema nekome miješanju elemenata, od čije se naravi nebeska tijela drže dalekima. Preostaje dakle da od djelovanjâ duše nijedno ne može priličiti nebeskoj duši osim dvaju: razumijevati i pokretati; jer teženje slijedi osjetilo i razum, i s obama se povezuje. Razumsko pak djelovanje, budući da se ne izvršava po tijelu, ne treba tijelo osim ukoliko mu se po osjetilima poslužuju predodžbe. Djelovanja pak osjetilne duše ne odgovaraju nebeskim tijelima, kako je rečeno. Tako se dakle radi razumskoga djelovanja duša ne bi sjedinjavala s nebeskim tijelom. Preostaje dakle samo radi pokretanja. Za to pak da pokreće ne treba da joj se sjedini kao oblik, nego po dodiru moći, kao što se pokretač sjedinjuje s pokretanim. Stoga Aristotel, u VIII. Physic., nakon što pokaže da se prvo što pokreće samo sebe sastoji od dvaju dijelova, od kojih je jedan pokretač a drugi pokretan, određujući kako se ta dva dijela sjedinjuju, veli da je to po dodiru ili obaju međusobno ako je oboje tijelo, ili jednoga k drugome a ne obrnuto ako je jedno tijelo a drugo netijelo. Platoničari također nisu postavljali da se duše sjedinjuju s tijelima osim po dodiru moći, kao pokretač s pokretanim. I tako time što Platon postavlja nebeska tijela oživljenima ništa se drugo ne daje razumjeti doli da se duhovne supstancije sjedinjuju s nebeskim tijelima kao pokretači s pokretanima. To pak da se nebeska tijela pokreću od neke spoznajne supstancije, a ne samo od naravi, poput teških i lakih tijela, očito je iz toga što narav ne pokreće osim k jednome, postigavši koje miruje, što se u gibanju nebeskih tijela ne pojavljuje. Stoga preostaje da se pokreću od neke spoznajne supstancije. Augustin također veli, u III. knjizi De Trinitate, da se sva tijela upravljaju od Boga po duhu života. Tako je dakle bjelodano da nebeska tijela nisu oživljena na onaj način na koji su biljke i životinje, nego dvoznačno. Stoga se među onima koji postavljaju da su oživljena i onima koji postavljaju da su neoživljena nalazi mala ili nikakva razlika u stvari, nego samo u izrazu.

Odgovor na 1. prigovor: uresu pripadaju neke stvari prema vlastitome kretanju. I s obzirom na to nebeska se svjetlila podudaraju s drugima koja pripadaju uresu, jer se pokreću od žive supstancije.

Odgovor na 2. prigovor: ništa ne priječi da nešto jednostavno bude plemenitije, što ipak nije plemenitije s obzirom na nešto. Oblik dakle nebeskoga tijela, premda jednostavno nije plemenitiji od životinjske duše, plemenitiji je ipak s obzirom na pojam oblika, jer potpuno usavršuje svoju tvar, tako da nije u mogućnosti za drugi oblik; što duša ne čini. Također s obzirom na kretanje, nebeska se tijela pokreću od plemenitijih pokretača.

Odgovor na 3. prigovor: nebesko tijelo, budući da je pokrenuto pokretalo, ima ulogu oruđa, koje djeluje u moći glavnoga djelatnika. I stoga iz moći svoga pokretača, koji je živa supstancija, može uzrokovati život.

Odgovor na 4. prigovor: gibanje je nebeskoga tijela naravno, ne zbog djelatnoga počela, nego zbog trpnog počela, jer naime ima u svojoj naravi prikladnost da se takvim kretanjem pokreće od razuma.

Odgovor na 5. prigovor: za nebo se veli da pokreće samo sebe ukoliko je sastavljeno od pokretača i pokretanoga, ne kao iz oblika i tvari, nego prema dodiru moći, kako je rečeno. I na ovaj se način također može reći da je njegov pokretač nutarnje počelo, tako da se i gibanje neba može nazvati naravnim sa strane djelatnoga počela; kao što se za dragovoljno kretanje veli da je naravno životinji ukoliko je životinja, kako se veli u VIII. Physic.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.