Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 65, a. 4

Jesu li oblici tijela od anđelâ ili neposredno od Boga

Prigovor 1. Čini se da oblici tijela potječu od anđelâ. Boetije naime veli u knjizi De Trinitate da „od oblika koji su bez tvari dolaze oblici koji su u tvari“. Oblici pak koji su bez tvari jesu duhovne supstancije, a oblici koji su u tvari oblici su tijelâ. Dakle, oblici tijelâ potječu od duhovnih supstancija.

Prigovor 2. Nadalje, sve što jest po sudioništvu, svodi se na ono što jest po biti. No duhovne su supstancije po svojoj biti oblici, a tjelesna stvorenja sudjeluju u oblicima. Dakle, oblici tjelesnih stvari izvedeni su od duhovnih supstancija.

Prigovor 3. Nadalje, duhovne supstancije više imaju moć uzrokovanja nego nebeska tijela. No nebeska tijela uzrokuju oblike u ovim nižim stvarima, stoga se nazivaju uzrokom rađanja i propadanja. Dakle, mnogo se više od duhovnih supstancija izvode oblici koji su u tvari.

Naprotiv, Augustin veli u III. knjizi De Trinitate da „ne treba smatrati kako ova tjelesna tvar služi na mig anđelima, nego radije Bogu“. Za tjelesnu se pak tvar veli da služi na mig onomu od koga prima vrstu. Tjelesni dakle oblici ne potječu od anđelâ, nego od Boga.

Odgovaram: mišljenje je nekih bilo da se svi tjelesni oblici izvode od duhovnih supstancija koje nazivamo anđelima. I to su doista neki postavili na dva načina. Platon je naime postavio da se oblici koji su u tjelesnoj tvari izvode i oblikuju od oblika koji opstoje bez tvari, načinom nekoga sudioništva. Postavljao je naime nekoga čovjeka koji nematerijalno opstoji, i slično konja, i tako o drugima, od kojih se uspostavljaju ove pojedinačne osjetilne stvari, ukoliko u tjelesnoj tvari ostaje neki otisak od onih odijeljenih oblika, načinom nekoga upodobljavanja, koje je nazivao sudioništvom. I prema poretku oblika platoničari su postavljali poredak odijeljenih supstancija, na primjer da postoji jedna odijeljena supstancija koja je konj, koja je uzrok svih konja; iznad koje je neki odijeljeni život, koji nazivahu životom po sebi i uzrokom svakoga života; i nadalje neku koju su nazivali samim bitkom i uzrokom svakoga bitka. Avicena pak i neki drugi nisu postavili da oblici tjelesnih stvari u tvari opstoje po sebi, nego samo u razumu. Od oblika dakle koji postoje u razumu duhovnih stvorenja (koja uistinu oni nazivaju inteligencijama, a mi pak anđelima), govorili su da potječu svi oblici koji su u tjelesnoj tvari, kao što od oblika koji su u umu graditelja potječu oblici zdanja. I čini se da se to svodi na isto što neki suvremeni krivovjerci postavljaju, govoreći doduše da je Bog stvoritelj svega, ali da je tjelesna tvar oblikovana od đavla i razlučena po različitim vrstama. A sva ova mišljenja čini se da su proizašla iz jednoga korijena. Tražili su naime uzrok oblikâ, kao da bi sami oblici postajali prema samima sebi. Ali, kako dokazuje Aristotel u VII. Metaphys., ono što u pravom smislu postaje jest složevina; oblici pak raspadljivih stvari imaju to da katkad jesu a katkad nisu bez toga da se sami rađaju ili propadaju, nego kada se složevine rađaju ili propadaju; jer ni oblici nemaju bitak, nego složevine imaju bitak po njima; tako naime nečemu priliči postajati kao i biti. I stoga, budući da slično postaje od sebi sličnoga, ne treba tražiti uzrok tjelesnih oblika u nekome nematerijalnom obliku; nego u nekoj složevini, prema tome što se ova vatra rađa od ove vatre. Tako se dakle tjelesni oblici uzrokuju ne kao da su uliveni od nekoga nematerijalnog oblika, nego kao tvar prevedena iz mogućnosti u čin od nekoga složenog djelatnika. No budući da se složeni djelatnik, koji je tijelo, pokreće od stvorene duhovne supstancije, kako veli Augustin u III. knjizi De Trinitate; slijedi nadalje da se i tjelesni oblici izvode od duhovnih supstancija, ne kao onih koji ulijevaju oblike, nego kao onih koji pokreću k oblicima. Nadalje se pak svode u Boga, kao u prvi uzrok, i vrste anđeoskoga razuma, koje su neki sjemenski razlozi tjelesnih oblika. U prvoj se pak proizvodnji tjelesnoga stvorenja ne razmatra nikakav prijelaz iz mogućnosti u čin. I stoga su tjelesni oblici koje su u prvoj proizvodnji tijela imala neposredno od Boga proizvedeni, kojemu jedinome na mig tvar sluša, kao vlastitome uzroku. Stoga, da bi to označio, Mojsije pred pojedina djela stavlja: „Reče Bog neka bude ovo ili ono“; u čemu se označuje oblikovanje stvari načinjeno po Riječi Božjoj, od koje je, prema Augustinu, „svaki oblik i sklop i sklad dijelova“.

Odgovor na 1. prigovor: Boetije pod oblicima koji su bez tvari razumijeva razloge stvari koji su u božanskom umu, kao što i apostol veli u Heb 11: „Vjerom spoznajemo da su vjekovi uređeni riječju Božjom, tako da od nevidljivoga postade vidljivo“. Ako ipak pod oblicima koji su bez tvari razumijeva anđele, valja reći da od njih dolaze oblici koji su u tvari, ne po ulijevanju, nego po pokretu.

Odgovor na 2. prigovor: sudionički oblici u tvari ne svode se na neke po sebi samostojne oblike istoga razloga, kako su platoničari postavili; nego na razumske oblike ili anđeoskoga razuma, od kojih proizlaze po pokretu; ili nadalje na razloge božanskoga razuma, od kojih su također stvorenim stvarima usađena sjemena oblika, da bi se po pokretu mogla izvesti u čin.

Odgovor na 3. prigovor: nebeska tijela uzrokuju oblike u ovim nižim stvarima ne ulijevajući, nego pokrećući.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.