Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 53, a. 1

Može li se anđeo kretati mjesno

Prigovor 1. Čini se da se anđeo ne može kretati mjesno. Kako naime dokazuje Filozof u VI. Physic., ništa se nedjeljivo ne kreće, jer dok je god nešto u polaznoj točki, ne kreće se; a niti dok je u odredišnoj točki, nego se tada promijenilo, stoga preostaje da je sve što se kreće, dok se kreće, dijelom u polaznoj točki, a dijelom u odredišnoj točki. Ali anđeo je nedjeljiv. Dakle, anđeo se ne može kretati mjesno.

Prigovor 2. Nadalje, gibanje je čin nesavršenoga, kako se kaže u III. Physic. Ali blaženi anđeo nije nesavršen. Dakle, blaženi se anđeo ne kreće mjesno.

Prigovor 3. Nadalje, gibanje nije doli zbog potrebe. Ali u svetih anđela nema nikakve potrebe. Dakle, sveti se anđeli mjesno ne kreću.

Naprotiv, istoga je razloga to da se blaženi anđeo kreće i to da se blažena duša kreće. Ali nužno je reći da se blažena duša mjesno kreće, budući da je članak vjere da je Krist prema duši sišao u podzemlje. Dakle, blaženi se anđeo kreće mjesno.

Odgovaram: blaženi se anđeo može kretati mjesno. Ali kao što biti u mjestu jednakozvučno pristoji tijelu i anđelu, tako također i kretati se prema mjestu. Tijelo je naime u mjestu ukoliko se sadrži pod mjestom, i odmjerava s mjestom. Stoga treba da se i kretanje tijela prema mjestu odmjerava s mjestom, i da bude prema njegovu zahtjevu. I odatle potječe to da je prema neprekinutosti veličine neprekinutost kretanja; i prema prije i poslije u veličini, jest prije i poslije u mjesnome kretanju tijela, kako se kaže u IV. Physic. No anđeo nije u mjestu kao odmjeren i sadržan, nego više kao sadržavatelj. Stoga za kretanje anđela u mjestu nije nužno da se odmjerava s mjestom, niti da bude prema njegovu zahtjevu, tako da ima neprekinutost iz mjesta; nego je to neprekinuto kretanje. Budući naime da anđeo nije u mjestu osim prema dodiru moći, kako je rečeno, nužno je da kretanje anđela u mjestu ne bude ništa drugo doli različiti dodiri različitih mjesta sukcesivno a ne istodobno, jer anđeo ne može istodobno biti na više mjesta, kako je gore rečeno. Takve pak dodire nije nužno da budu neprekinuti. Može se ipak u takvim dodirima naći određena neprekinutost. Jer, kako je rečeno, ništa ne priječi da se anđelu dodijeli djeljivo mjesto po dodiru njegove moći; kao što se tijelu dodjeljuje djeljivo mjesto po dodiru njegove veličine. Stoga, kao što tijelo sukcesivno, a ne istodobno, napušta mjesto u kojemu je prije bilo, i iz toga se uzrokuje neprekinutost u njegovu mjesnome kretanju; tako također anđeo može sukcesivno napuštati djeljivo mjesto u kojemu je prije bio, i tako će njegovo kretanje biti neprekinuto. A može također čitavo mjesto istodobno napustiti, i čitavu drugomu mjestu istodobno se primijeniti, i tako njegovo kretanje neće biti neprekinuto.

Odgovor na 1. prigovor: taj razlog dvostruko zakazuje u ovoj temi. Prvo doduše jer Aristotelov dokaz polazi od nedjeljivoga prema količini, kojemu po nužnosti odgovara nedjeljivo mjesto. Što se ne može reći o anđelu. Drugo, jer Aristotelov dokaz polazi od neprekinutoga gibanja. Kad naime gibanje ne bi bilo neprekinuto, moglo bi se reći da se nešto kreće dok je u polaznoj točki, i dok je u odredišnoj točki, jer bi se sam slijed različitih položaja oko iste stvari nazvao gibanjem; stoga u kojemu bi god od tih položaja stvar bila, moglo bi se reći da se kreće. Ali neprekinutost gibanja to priječi, jer ništa neprekinuto nije u svojemu svršetku, kako je očito, jer crta nije u točki. I zato je potrebno da ono što se kreće ne bude potpuno u jednoj od krajnjih točaka dok se kreće; nego dijelom u jednoj, a dijelom u drugoj. Prema tome dakle kako anđelovo kretanje nije neprekinuto, Aristotelov dokaz ne polazi u ovoj temi. No prema tome kako se anđelovo kretanje postavlja neprekinutim, tako se može dopustiti da je anđeo, dok se kreće, dijelom u polaznoj točki, a dijelom u odredišnoj točki (tako ipak da se djelomičnost ne odnosi na supstanciju anđela, nego na mjesto), jer u početku svojega neprekinutoga kretanja anđeo je u čitavome djeljivom mjestu od kojega se počinje kretati; ali dok je u samome kretanju, u dijelu je prvoga mjesta koje napušta, i u dijelu drugoga mjesta koje zauzima. I to doista da može zauzimati dijelove dvaju mjesta pristoji anđelu po tome što može zauzimati djeljivo mjesto primjenom svoje moći kao tijelo primjenom veličine. Stoga slijedi za tijelo koje se kreće prema mjestu da je djeljivo prema veličini; za anđela pak da se njegova moć može primijeniti na nešto djeljivo.

Odgovor na 2. prigovor: gibanje onoga što postoji u mogućnosti jest čin nesavršenoga. Ali gibanje koje biva prema primjeni moći pripada onomu što postoji u činu, jer je moć stvari prema tome kako jest u činu.

Odgovor na 3. prigovor: gibanje onoga što postoji u mogućnosti biva zbog njegove potrebe, ali gibanje onoga što postoji u činu ne biva zbog njegove potrebe, nego zbog potrebe drugoga. I na taj se način anđeo zbog naše potrebe mjesno kreće, prema onome iz Heb 1: „Svi su oni poslužnički duhovi što se šalju na služenje onima koji imaju baštiniti spasenje“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.