I, q. 51, a. 3
Vrše li u uzetim tijelima životna djela
Prigovor 1. Čini se da anđeli u uzetim tijelima vrše životna djela. Anđelima naime istine ne priliči nikakvo pretvaranje. Bilo bi pak pretvaranje kad tijelo koje su uzeli, a koje se čini živim i koje ima životna djela, ne bi imalo takvih stvari. Dakle, anđeli u uzetome tijelu vrše životna djela.
Prigovor 2. Nadalje, u djelima anđela nema ničega uzaludnoga. Uzalud bi se pak u tijelu koje je uzeo anđeo oblikovale oči i nosnice i druga oruđa osjetilâ kad po njima anđeo ne bi osjećao. Dakle, anđeo osjeća po uzetome tijelu. Što je najvlastitije životno djelo.
Prigovor 3. Nadalje, kretati se koračajućim kretanjem jedno je od životnih djela, kako je bjelodano u II. De anima. Bjelodano se pak anđeli u uzetim tijelima pokazuju kako se kreću. Veli se naime u Post 18 da je Abraham ujedno koračao, prateći anđele koji su mu se ukazali. I anđeo je Tobiji koji ga je pitao: „Znaš li put koji vodi u zemlju Medijaca?“ odgovorio: „Znam, i sve sam putove njezine često obišao“. Dakle, anđeli u uzetim tijelima često vrše životna djela.
Prigovor 4. Nadalje, govor je djelo živoga bića, biva naime po glasu, koji je zvuk iz usta životinje izveden, kako se veli u II. De anima. Bjelodano je pak iz mnogih mjesta Pisma da su anđeli u uzetim tijelima govorili. Dakle, u uzetim tijelima vrše životna djela.
Prigovor 5. Nadalje, jesti je vlastito djelo životinje, stoga je Gospodin nakon uskrsnuća, kao dokaz ponovno zadobivenoga života, s učenicima jeo, kako se nalazi na kraju Evanđelja po Luki. No anđeli koji su se u uzetim tijelima ukazali jeli su, i Abraham im je ponudio hranu, kojima se ipak prije poklonio, kako se nalazi u Post 18. Dakle, anđeli u uzetim tijelima vrše životna djela.
Prigovor 6. Nadalje, roditi čovjeka čin je života. No to pripada anđelima u uzetim tijelima, veli se naime u Post 6: „Nakon što uđoše sinovi Božji k kćerima ljudskim, a one rodiše, to su silnici od starine, ljudi na glasu“. Dakle, anđeli vrše životna djela u uzetim tijelima.
Naprotiv, tijela koja anđeli uzimaju ne žive, kako je gore rečeno. Dakle, ni životna se djela po njima ne mogu vršiti.
Odgovaram: neka djela živih bića imaju nešto zajedničko s drugim djelima, kao govor, koji je djelo živoga bića, slaže se s drugim zvukovima neživih stvari ukoliko je zvuk; i koračanje s drugim gibanjima, ukoliko je gibanje. S obzirom dakle na ono što je zajedničko objema vrstama djelâ, životna djela mogu od anđelâ bivati po uzetim tijelima. No ne s obzirom na ono što je vlastito živim bićima, jer prema Filozofu, u knjizi De somno et vigilia, čija je moć, njegova je i djelatnost; stoga ništa ne može imati životno djelo što nema život, koji je potencijalno počelo takvoga djelovanja.
Odgovor na 1. prigovor: kao što nije protiv istine to što se u Pismu shvatljive stvari opisuju pod osjetilnim slikama, jer se to ne veli zato da se utvrdi kako su shvatljive stvari osjetilne, nego se po osjetilnim slikama svojstva shvatljivih stvari daju razumjeti prema nekome upodobljenju; tako se ne protivi istini svetih anđela to što se tijela koja su uzeli čine živim ljudima, premda to nisu. Ne uzimaju se naime osim zato da se po svojstvima čovjeka i djelima čovjeka označe duhovna svojstva anđelâ i njihova duhovna djela. Što se ne bi tako prikladno dogodilo kad bi uzeli prave ljude, jer bi njihova svojstva vodila k samim ljudima, a ne k anđelima.
Odgovor na 2. prigovor: osjećati je posve životno djelo, stoga se ni na koji način ne smije reći da anđeli po organima uzetih tijela osjećaju. Pa ipak nisu uzalud oblikovani. Nisu naime stoga oblikovani da bi se po njima osjećalo, nego stoga da se po takvim organima označe duhovne snage anđelâ; kao što se po oku označuje spoznajna snaga anđela, a po drugim udovima druge njegove snage, kako Dionizije poučava u posljednjem poglavlju De caelesti hierarchia.
Odgovor na 3. prigovor: gibanje koje potječe od sjedinjenoga pokretača vlastito je djelo života. Tako se pak ne pokreću tijela koja su uzeli, jer anđeli nisu njihovi oblici. Pokreću se ipak anđeli po akcidentu kad se pokreću takva tijela, budući da su u njima kao pokretači u pokretanim stvarima, i tako su ovdje da nisu drugdje, što se o Bogu ne može reći. Stoga, premda se Bog ne pokreće kad se pokreće ono u čemu jest, jer je posvuda; anđeli se ipak pokreću po akcidentu na gibanje uzetih tijela. No ne na gibanje nebeskih tijela, pa i ako su u njima kao pokretači u pokretanim stvarima, jer nebeska tijela ne odstupaju s mjesta prema cjelini; niti se duhu koji pokreće sferu određuje mjesto prema nekome određenom dijelu supstancije sfere, koji je čas na istoku, čas na zapadu; nego prema određenom položaju, jer pokretačka je snaga uvijek na istoku, kako se veli u VIII. Physic.
Odgovor na 4. prigovor: anđeli u pravom smislu ne govore po uzetim tijelima, nego je to nešto slično govoru, ukoliko oblikuju zvukove u zraku slične ljudskim glasovima.
Odgovor na 5. prigovor: niti jesti, u pravom smislu govoreći, ne pripada anđelima, jer blagovanje podrazumijeva uzimanje hrane koja se može pretvoriti u supstanciju onoga koji jede. I premda se u Kristovu tijelu nakon uskrsnuća hrana nije pretvarala, nego se rastvarala u prethodnu tvar, ipak je Krist imao tijelo takve naravi u koje se hrana mogla pretvoriti, stoga je to bilo pravo blagovanje. Ali hrana koju su anđeli uzeli niti se pretvarala u uzeto tijelo, niti je ono tijelo bilo takve naravi u koju bi se hrana mogla pretvoriti; stoga to nije bilo pravo blagovanje, nego slikovit prikaz duhovnoga blagovanja. I to je ono što je anđeo rekao u Tob 12: „Dok bijah s vama, činilo se doduše da jedem i pijem, ali ja se nevidljivim pićem i jelom služim“. Abraham im je pak ponudio hranu smatrajući da su ljudi; u kojima je ipak častio Boga, kako Bog obično biva u prorocima, kako Augustin veli u XVI. knjizi De civitate Dei.
Odgovor na 6. prigovor: kako Augustin veli u XV. knjizi De civitate Dei, „mnogi potvrđuju da su sami iskusili ili od onih koji su iskusili čuli da su silvani i fauni, koje puk naziva inkubima, često napastovali žene te tražili i izvršili s njima spolno općenje. Stoga se to nijekati čini bestidnošću. Ali sveti anđeli Božji ni na koji način nisu mogli tako pasti prije potopa. Stoga se pod sinovima Božjim razumijevaju sinovi Šetovi, koji bijahu dobri, a kćerima ljudskim Pismo naziva one koje su rođene od Kajinova roda. Niti se valja čuditi što su se od njih divovi mogli roditi, jer nisu svi bili divovi, nego mnogo više prije potopa nego poslije“. Ako se ipak iz snošaja zloduha katkad neki rađaju, to nije po sjemenu koje bi od njih poteklo, ili od uzetih tijela, nego po sjemenu nekoga čovjeka za to uzetom, kao naime da isti zloduh koji je sukub muškarcu postane inkub ženi; kao što i sjemenje drugih stvari uzimaju za rađanje nekih stvari, kako Augustin veli u III. knjizi De Trinitate; tako da onaj koji se rađa ne bude sin zloduha, nego onoga čovjeka čije je sjeme uzeto.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.