I, q. 38, a. 1
Može li dar biti osobno ime
Prigovor 1. Čini se da dar nije osobno ime. Svako naime osobno ime označuje neku razliku u božanskome. Ali ime dara ne označuje nikakvu razliku u božanskome, kaže naime Augustin, u XV. De Trin., da „se Duh Sveti tako daje kao Božji dar, da i sam sebe daje kao Bog“. Dakle, dar nije osobno ime.
Prigovor 2. Nadalje, nijedno osobno ime ne pristoji božanskoj biti. Ali božanska bit je dar koji Otac daje Sinu, kako je bjelodano po Hilariju, u IX. De Trin. Dakle, dar nije osobno ime.
Prigovor 3. Nadalje, prema Damaščaninu, u božanskim osobama ništa nije podložno ili služeće. Ali dar označuje određenu podložnost i prema onome komu se daje, i prema onome od koga se daje. Dakle, dar nije osobno ime.
Prigovor 4. Nadalje, dar označuje odnos prema stvorenju, pa se tako čini da se o Bogu izriče u vremenu. Ali se osobna imena izriču o Bogu odvijeka, kao Otac i Sin. Dakle, dar nije osobno ime.
Naprotiv, Augustin kaže, u XV. De Trin.: „kao što tijelo od mesa nije ništa drugo doli meso, tako dar Duha Svetoga nije ništa drugo doli Duh Sveti“. Ali Duh Sveti je osobno ime. Dakle i dar.
Odgovaram: u imenu dara označuje se prikladnost za to da bude darovan. A ono što se daruje ima odnos i prema onome od koga se daje, i prema onome komu se daje, naime ne bi se davalo od nekoga kada ne bi bilo njegovo; a zato se nekomu daje, da bude njegovo. Za božansku se pak osobu kaže da je nečija ili po podrijetlu, kao što je Sin Očev; ili ukoliko je netko ima. Kaže se pak da imamo ono čime se slobodno možemo služiti ili uživati, kako hoćemo. I na taj način božansku osobu ne može imati nitko doli razumno stvorenje sjedinjeno s Bogom. Druga pak stvorenja mogu doduše biti pokretana od božanske osobe; ali ne tako da je u njihovoj vlasti uživati božansku osobu, i služiti se njezinim učinkom. Do čega ponekad dospijeva razumno stvorenje; kao na primjer kada tako postaje dionik božanske riječi i proizlazeće ljubavi, da može slobodno Boga uistinu spoznati i ispravno ljubiti. Stoga samo razumno stvorenje može imati božansku osobu. Ali da bi je tako imalo, ne može prispjeti vlastitom snagom, stoga je potrebno da mu to bude dano odozgor; naime kaže se da nam se daje ono što imamo od drugoga. I tako božanskoj osobi pripada biti dana, i biti dar.
Odgovor na 1. prigovor: ime dara označuje osobnu razliku, prema tome kako se za dar kaže da je nečiji po podrijetlu. A ipak Duh Sveti daje samoga sebe, ukoliko pripada samome sebi, kao onaj koji ima moć sobom se služiti, ili radije uživati; kao što se i za slobodna čovjeka kaže da pripada samome sebi. I to je ono što Augustin kaže, o Ivanu: „što je toliko tvoje koliko ti?“ Ili valja reći, i to bolje, da dar na neki način mora pripadati darovatelju. Ali to biti nečiji kaže se na više načina. Na jedan način, po načinu istovjetnosti, kao što kaže Augustin o Ivanu, i tako se dar ne razlikuje od darovatelja, nego od onoga komu se daje. I tako se kaže da Duh Sveti daje sebe. Na drugi način kaže se da je nešto nečije kao posjed ili rob, i tako je potrebno da se dar bitno razlikuje od darovatelja. I tako je dar Božji nešto stvoreno. Na treći način kaže se da je ovo nečije samo po podrijetlu, i tako je Sin Očev, a Duh Sveti obojice. Ukoliko se dakle za dar na ovaj način kaže da pripada darovatelju, tako se od darovatelja razlikuje osobno, i jest osobno ime.
Odgovor na 2. prigovor: za bit se kaže da je dar Očev na prvi način, jer bit pripada Ocu po načinu istovjetnosti.
Odgovor na 3. prigovor: dar, prema tome kako je osobno ime u božanskome, ne označuje podložnost, nego samo podrijetlo, u usporedbi s darovateljem. U usporedbi pak s onim komu se daje, označuje slobodnu uporabu ili uživanje, kako je rečeno.
Odgovor na 4. prigovor: za dar se ne kaže po tome što se zbiljski daje, nego ukoliko ima prikladnost da može biti dan. Stoga se odvijeka za božansku osobu kaže da je dar, premda se daje u vremenu. A ipak po tome što se označuje odnos prema stvorenju, nije nužno da bude bitno, nego da nešto bitno bude uključeno u njegov pojam, kao što je bit uključena u pojam osobe, kako je gore rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.