Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 37, a. 2

Ljube li se Otac i Sin Duhom Svetim

Prigovor 1. Čini se da Otac i Sin ne ljube jedan drugoga Duhom Svetim. Augustin naime, u VII. De Trin., dokazuje da Otac nije mudar rođenom mudrošću. No, kao što je Sin rođena mudrost, tako je Duh Sveti proizlazeća ljubav, kako je rečeno. Dakle, Otac i Sin ne ljube jedan drugoga proizlazećom ljubavlju, koja je Duh Sveti.

Prigovor 2. Nadalje, kada se kaže: Otac i Sin ljube jedan drugoga Duhom Svetim, ovaj glagol „ljubiti“ uzima se ili bitno ili pojmovno. No ne može biti istinita prema tome kako se uzima bitno, jer bi se s jednakim razlogom moglo reći da Otac spoznaje Sinom. A niti prema tome kako se uzima pojmovno, jer bi se s jednakim razlogom moglo reći da Otac i Sin dišu Duhom Svetim, ili da Otac rađa Sinom. Dakle, nipošto nije istinita ova: Otac i Sin ljube jedan drugoga Duhom Svetim.

Prigovor 3. Nadalje, istom ljubavlju Otac ljubi Sina, i sebe, i nas. Ali Otac ne ljubi sebe Duhom Svetim. Jer se nijedan pojmovni čin ne vraća na počelo čina, naime ne može se reći da Otac rađa sebe ili da diše sebe. Dakle, također se ne može reći da ljubi sebe Duhom Svetim, prema tome kako se „ljubiti“ uzima pojmovno. Isto tako, ljubav kojom ljubi nas ne čini se da je Duh Sveti, jer uključuje odnos prema stvorenju, pa tako pripada biti. Dakle, i ova je neistinita: Otac ljubi Sina Duhom Svetim.

Naprotiv, Augustin kaže, u VI. De Trin., da je „Duh Sveti onaj kojim je Rođeni ljubljen od Roditelja, i ljubi svoga Roditelja“.

Odgovaram: glede ovoga pitanja teškoću stvara to što se, kada se kaže: Otac ljubi Sina Duhom Svetim, budući da se ablativ konstruira u odnosu nekoga uzroka, čini da je Duh Sveti počelo ljubljenja Ocu i Sinu; što je posve nemoguće. I zato su neki rekli da je ova neistinita: Otac i Sin ljube jedan drugoga Duhom Svetim. I kažu da ju je Augustin opozvao u njoj sličnoj, kada je naime opozvao onu: Otac je mudar rođenom mudrošću. Neki pak kažu da je to neprava tvrdnja; i treba je ovako protumačiti: Otac ljubi Sina Duhom Svetim, to jest bitnom ljubavlju, koja se prisvaja Duhu Svetomu. Neki su pak rekli da se taj ablativ konstruira u odnosu znaka, tako da smisao bude: Duh Sveti je znak da Otac ljubi Sina, ukoliko naime proizlazi od njih kao ljubav. Neki su pak rekli da se taj ablativ konstruira u odnosu tvornoga uzroka, jer je Duh Sveti ljubav kojom formalno Otac i Sin uzajamno ljube jedan drugoga. Neki su pak rekli da se konstruira u odnosu formalnoga učinka. I ti su se približili bliže istini. Stoga, radi bjelodanosti ovoga, valja znati da, budući da se stvari općenito nazivaju po svojim oblicima, kao što se bijelo naziva po bjelini, a čovjek po čovještvu; sve ono po čemu se nešto naziva, s obzirom na to ima odnos oblika. Kao kad bih rekao: ovaj je odjeven odjećom, taj se ablativ konstruira u odnosu tvornoga uzroka, premda nije oblik. Dogodi se pak da se nešto naziva po onome što iz njega proizlazi, ne samo kao djelatnik djelovanjem; nego i samim ciljem djelovanja, koji je učinak, kada je sam učinak uključen u pojam djelovanja. Kažemo naime da vatra zagrijava zagrijavanjem, premda zagrijavanje nije toplina, koja je oblik vatre, nego djelovanje koje proizlazi iz vatre, i kažemo da stablo cvjeta cvjetovima, premda cvjetovi nisu oblik stabla, nego određeni učinci koji iz njega proizlaze. Prema ovome dakle treba reći da, budući da se „ljubiti“ u božanskome uzima na dva načina, naime bitno i pojmovno; prema tome kako se uzima bitno, tako Otac i Sin ne ljube jedan drugoga Duhom Svetim, nego svojom biti. Stoga Augustin kaže, u XV. De Trin.: „tko se usuđuje reći da Otac ne ljubi ni sebe ni Sina ni Duha Svetoga osim po Duhu Svetome?“ I prema ovome postupaju prva mišljenja. Prema tome pak kako se uzima pojmovno, tako ljubiti nije ništa drugo doli disati ljubav; kao što je zboriti proizvoditi riječ, a cvjetati proizvoditi cvjetove. Kao što se dakle kaže da stablo cvjeta cvjetovima, tako se kaže da Otac zbori riječju ili Sinom, sebe i stvorenje, i za Oca i Sina se kaže da ljube Duhom Svetim, ili proizlazećom ljubavlju, i sebe i nas.

Odgovor na 1. prigovor: biti mudar ili spoznavati u božanskome se ne uzima osim bitno, i zato se ne može reći da je Otac mudar ili da spoznaje Sinom. Ali se „ljubiti“ uzima ne samo bitno, nego i pojmovno. I prema ovome, možemo reći da Otac i Sin ljube jedan drugoga Duhom Svetim, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: kada je u pojmu nekoga djelovanja označen određeni učinak, može se počelo djelovanja nazvati i po djelovanju i po učinku; kao što možemo reći da stablo cvjeta cvjetanjem, i cvjetovima. Ali kada u djelovanju nije uključen određeni učinak, tada se počelo djelovanja ne može nazvati po učinku, nego samo po djelovanju, naime ne kažemo da stablo proizvodi cvijet cvijetom, nego proizvodnjom cvijeta. U ovome dakle što kažem: diše ili rađa, označuje se samo pojmovni čin. Stoga ne možemo reći da Otac diše Duhom Svetim, ili da rađa Sinom. Možemo pak reći da Otac zbori riječju, kao osobom koja proizlazi, i da zbori zborenjem, kao pojmovnim činom, jer zboriti označuje određenu osobu koja proizlazi, budući da je zboriti proizvoditi riječ. I slično, ljubiti, ukoliko se uzima pojmovno, jest proizvoditi ljubav. I zato se može reći da Otac ljubi Sina Duhom Svetim, kao osobom koja proizlazi, i samim ljubljenjem, kao pojmovnim činom.

Odgovor na 3. prigovor: Otac ne samo Sina, nego i sebe i nas ljubi Duhom Svetim. Jer, kako je rečeno, „ljubiti“, ukoliko se uzima pojmovno, ne označuje samo proizvođenje božanske osobe, nego i osobu proizvedenu na način ljubavi, koja ima odnos prema ljubljenoj stvari. Stoga, kao što Otac zbori sebe i svako stvorenje riječju koju je rodio, ukoliko rođena riječ dostatno predočuje Oca i svako stvorenje; tako ljubi sebe i svako stvorenje Duhom Svetim, ukoliko Duh Sveti proizlazi kao ljubav prvotne dobrote, prema kojoj Otac ljubi sebe i svako stvorenje. I tako je također bjelodano da se odnos prema stvorenju označuje i u riječi i u proizlazećoj ljubavi, kao drugotno; ukoliko je naime božanska istina i dobrota počelo spoznavanja i ljubljenja svakoga stvorenja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.