Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 37, a. 1

Je li to vlastito ime Duha Svetoga

Prigovor 1. Čini se da Ljubav nije vlastito ime Duha Svetoga. Veli naime Augustin u XV. De Trin.: „Ne znam zašto, kao što se mudrošću naziva i Otac i Sin i Duh Sveti, i svi ujedno ne tri nego jedna mudrost, ne bi se tako i ljubavlju nazivali Otac i Sin i Duh Sveti, i svi ujedno jedna ljubav“. No nijedno ime koje se izriče o pojedinačnim osobama i o svima zajednički u jednini, nije vlastito ime neke osobe. Dakle, ovo ime Ljubav nije vlastito Duhu Svetomu.

Prigovor 2. Nadalje, Duh Sveti je opstojeća osoba. No ljubav se ne označuje kao opstojeća osoba, nego kao stanovit čin koji od onoga koji ljubi prelazi u ljubljeno. Dakle, Ljubav nije vlastito ime Duha Svetoga.

Prigovor 3. Nadalje, ljubav je sveza onih koji se ljube, jer prema Dioniziju, u 4. poglavlju De div. nom., ona je stanovita sjedinjujuća snaga. No sveza je sredina među onima koje povezuje, a ne nešto što od njih proizlazi. Budući dakle da Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina, kako je pokazano, čini se da nije ljubav ili sveza Oca i Sina.

Prigovor 4. Nadalje, svakomu koji ljubi pripada neka ljubav. No Duh Sveti ljubi. Dakle, njemu pripada neka ljubav. Ako je dakle Duh Sveti ljubav, bit će ljubav ljubavi, i duh od duha. Što je neprikladno.

Naprotiv, Grgur veli u homiliji za Duhove: „Sam Duh Sveti jest ljubav“.

Odgovaram: ime Ljubav u božanstvu može se uzeti i bitno i osobno. I prema tome što se uzima osobno, vlastito je ime Duha Svetoga; kao što je Riječ vlastito ime Sina. Radi bjelodanosti toga valja znati da, budući da su u božanstvu, kako je gore pokazano, dva proizlaženja: jedno po načinu razuma, koje je proizlaženje Riječi; drugo po načinu volje, koje je proizlaženje ljubavi; jer nam je prvo poznatije, za označivanje pojedinosti koje se u njemu mogu razmotriti pronađena su vlastitija imena; no ne i u proizlaženju volje. Stoga se i nekim opisnim izrazima služimo za označivanje osobe koja proizlazi, te se i odnosi koji se prema ovome proizlaženju uzimaju nazivaju imenima proizlaženja i izdisanja [spiratio], kako je gore rečeno, koja su ipak više imena podrijetla nego odnosa, prema svojstvu riječi. Pa ipak slično valja razmotriti oba proizlaženja. Kao što naime iz toga što netko neku stvar razumom spoznaje potječe stanovito razumsko poimanje spoznate stvari u onome koji razumom spoznaje, koje se naziva riječ; tako iz toga što netko neku stvar ljubi potječe stanovit utisak, da tako kažem, ljubljene stvari u nagnuću [affectus] onoga koji ljubi, prema kojemu se za ljubljeno kaže da je u onome koji ljubi, kao i spoznato u onome koji razumom spoznaje. Tako da, kada netko samoga sebe razumom spoznaje i ljubi, jest u samome sebi ne samo po istovjetnosti stvari, nego također kao spoznato u onome koji razumom spoznaje, i ljubljeno u onome koji ljubi. No sa strane razuma pronađene su riječi za označivanje odnosa onoga koji razumom spoznaje prema spoznatoj stvari, kako je očito u tome što kažem razumom spoznavati; a pronađene su također druge riječi za označivanje procesa razumskoga poimanja, naime samo govoriti, i riječ. Stoga se u božanstvu razumom spoznavati izriče samo bitno, jer ne označuje odnos prema Riječi koja proizlazi; no Riječ se izriče osobno, jer označuje ono što proizlazi; samo pak govoriti izriče se svojstveno [notionaliter], jer označuje odnos počela Riječi prema samoj Riječi. Sa strane pak volje, osim „ljubiti“ i „voljeti“, koji označuju odnos onoga koji ljubi prema ljubljenoj stvari, nisu nametnute nikakve riječi koje bi označivale odnos samoga utiska ili nagnuća ljubljene stvari, koji potječe u onome koji ljubi iz toga što ljubi, prema svojemu počelu, ili obrnuto. I stoga, zbog oskudice riječi, takve odnose označujemo riječima ljubavi i privrženosti; kao kad bismo Riječ nazvali poimano shvaćanje, ili rođena mudrost. Tako dakle, ukoliko se u ljubavi ili privrženosti ne označuje doli odnos onoga koji ljubi prema ljubljenoj stvari, ljubav i ljubiti izriču se bitno, kao shvaćanje i razumom spoznavati. Ukoliko se pak tim riječima služimo za izražavanje odnosa one stvari koja proizlazi po načinu ljubavi prema svojemu počelu, i obrnuto; tako da se pod ljubavlju razumije ljubav koja proizlazi, a pod ljubiti razumije izdisati ljubav koja proizlazi; tako je Ljubav ime osobe, a ljubiti ili voljeti jest svojstveni glagol [verbum notionale], kao govoriti ili rađati.

Odgovor na 1. prigovor: Augustin govori o ljubavi ukoliko se bitno uzima u božanstvu, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: razumom spoznavati i htjeti i ljubiti, premda se označuju po načinu djelovanja koja prelaze na objekte, ipak su djelovanja koja ostaju u djelatnicima, kako je gore rečeno; tako ipak da u samome djelatniku označuju stanovit odnos prema objektu. Stoga je ljubav, i u nama, nešto što ostaje u onome koji ljubi, i riječ srca što ostaje u onome koji govori; ipak s odnosom prema stvari riječju izraženoj, ili ljubljenoj. No u Bogu, u kojemu nema nikakva akcidenta, ima više, jer kako Riječ tako i Ljubav jest opstojeća. Kada se dakle veli da je Duh Sveti ljubav Oca prema Sinu, ili prema bilo čemu drugome, ne označuje se nešto što prelazi na drugoga; nego samo odnos ljubavi prema ljubljenoj stvari; kao što se i u Riječi označuje odnos Riječi prema stvari riječju izraženoj.

Odgovor na 3. prigovor: za Duha Svetoga kaže se da je sveza Oca i Sina ukoliko je ljubav; jer, budući da Otac jednom ljubavlju ljubi sebe i Sina, i obrnuto, označuje se u Duhu Svetomu, ukoliko je ljubav, odnos Oca prema Sinu, i obrnuto, kao onoga koji ljubi prema ljubljenome. No iz toga samoga što se Otac i Sin uzajamno ljube, treba da uzajamna ljubav, koja je Duh Sveti, od obojice proizlazi. Prema podrijetlu dakle, Duh Sveti nije sredina, nego treća osoba u Trojstvu. No prema spomenutomu odnosu, on je srednja sveza dvojice, koja od obojice proizlazi.

Odgovor na 4. prigovor: kao što Sinu, premda razumom spoznaje, ipak ne pristoji proizvoditi Riječ, jer razumom spoznavati pripada mu kao Riječi koja proizlazi; tako, premda Duh Sveti ljubi, bitno uzimajući, ipak mu ne pristoji to da izdiše ljubav, što znači ljubiti svojstveno [notionaliter] uzeto; jer tako ljubi bitno kao ljubav koja proizlazi, a ne kao onaj od koga proizlazi ljubav.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.