I, q. 35, a. 2
Je li vlastita Sinu
Prigovor 1. Čini se da ime Slika nije vlastito Sinu. Jer, kako veli Damaščanin, Duh Sveti je slika Sina. Nije dakle vlastito Sinu.
Prigovor 2. Nadalje, naravi je slike svojstvena sličnost s izraženošću, kako veli Augustin u knjizi De octoginta tribus quaestionibus. No to pristoji Duhu Svetomu; proizlazi naime od drugoga po načinu sličnosti. Dakle, Duh Sveti je slika. I tako nije vlastito Sinu to što je Slika.
Prigovor 3. Nadalje, čovjek se također naziva slikom Božjom, prema onome iz 1 Kor 11: „Muž ne treba pokrivati glave, budući da je slika i slava Božja“. Dakle, nije vlastito Sinu.
Naprotiv, Augustin veli u VI. De Trin. da je „sam Sin slika Očeva“.
Odgovaram: grčki naučitelji općenito kažu da je Duh Sveti slika Oca i Sina. No latinski naučitelji samo Sinu pripisuju ime Slike; ne nalazi se naime u kanonskom Pismu osim o Sinu. Veli se naime u Kol 1: „Koji je slika Boga nevidljivoga, prvorođenac stvorenja“; i u Heb 1: „Koji, budući da je sjaj slave i otisak supstancije njegove“. Razlog pak tomu jedni navode iz toga što se Sin slaže s Ocem ne samo u naravi, nego i u pojmu počela; Duh Sveti pak ne slaže se sa Sinom niti s Ocem u nekom svojstvu [notio]. No to se ne čini dostatnim. Jer kao što se prema odnosima ne promatra u božanstvu niti jednakost niti nejednakost, kako Augustin veli; tako niti sličnost, koja se traži za pojam slike. Stoga drugi kažu da se Duh Sveti ne može nazvati slikom Sina, jer nema slike slike. Niti također slikom Oca, jer se slika neposredno odnosi na ono čija je slika; Duh Sveti pak odnosi se na Oca po Sinu. Niti je također slika Oca i Sina, jer bi tako bila jedna slika dvojice, što se čini nemogućim. Stoga preostaje da Duh Sveti nipošto nije slika. No to nije ništa. Zato što su Otac i Sin jedno počelo Duha Svetoga, kako će se niže reći; stoga ništa ne priječi da tako Oca i Sina, ukoliko su jedno, bude jedna slika; budući da je i čovjek jedna slika čitavoga Trojstva. I stoga valja drukčije reći da, kao što Duh Sveti, premda svojim proizlaženjem prima narav Očevu, kao i Sin, ipak se ne naziva rođenim; tako, premda prima obličje slično Očevu, ne naziva se slikom. Zato što Sin proizlazi kao Riječ, čijem je pojmu svojstvena sličnost vrste s onim od koga proizlazi; što nije svojstveno pojmu ljubavi; premda to pristoji ljubavi koja je Duh Sveti, ukoliko je božanska ljubav.
Odgovor na 1. prigovor: Damaščanin i drugi grčki naučitelji općenito se služe imenom slike za savršenu sličnost.
Odgovor na 2. prigovor: premda je Duh Sveti sličan Ocu i Sinu, ipak ne slijedi da je slika, iz već rečenoga razloga.
Odgovor na 3. prigovor: nečija se slika dvostruko u nečemu nalazi. Na jedan način, u stvari iste naravi prema vrsti, kao što se kraljeva slika nalazi u njegovu sinu. Na drugi način, u stvari druge naravi, kao što se kraljeva slika nalazi na novčiću. Na prvi je dakle način Sin slika Očeva; na drugi se pak način čovjek naziva slikom Božjom. I stoga radi označivanja nesavršenosti slike u čovjeku, čovjek se ne naziva samo slikom, nego „na sliku“, čime se označuje stanovito gibanje onoga koji teži k savršenosti. No o Sinu Božjemu ne može se reći da je na sliku, jer je on savršena slika Očeva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.