I, q. 33, a. 4
Je li Ocu vlastito biti nerođen
Prigovor 1. Čini se da biti nerođen nije Ocu vlastito. Svako naime osobito svojstvo postavlja nešto u onome čije je svojstvo. No nerođen [ingenitus] ne postavlja ništa u Ocu, nego samo uklanja. Dakle, ne označuje osobito svojstvo Oca.
Prigovor 2. Nadalje, nerođen se izriče ili lišidbeno [privative], ili niječno [negative]. Ako niječno, tada se što god nije rođeno može nazvati nerođenim. No Duh Sveti nije rođen, niti također božanska bit. Dakle, nerođen pristoji i njima, i tako nije vlastito Ocu. Ako se pak uzme lišidbeno, budući da svaka lišenost označuje nesavršenost u lišenome, slijedi da je osoba Oca nesavršena. Što je nemoguće.
Prigovor 3. Nadalje, nerođen u božanstvu ne označuje odnos, jer se ne izriče odnosivo; označuje dakle supstanciju. Nerođen dakle i rođen razlikuju se prema supstanciji. No Sin, koji je rođen, ne razlikuje se od Oca prema supstanciji. Otac se dakle ne bi trebao nazivati nerođenim.
Prigovor 4. Nadalje, vlastito je ono što pristoji samo jednome. No budući da je više onih koji u božanstvu proizlaze od drugoga, čini se da ništa ne priječi da bude i više onih koji ne postoje od drugoga. Nije dakle vlastito Ocu biti nerođen.
Prigovor 5. Nadalje, kao što je Otac počelo rođene osobe, tako i osobe koja proizlazi. Ako se dakle zbog opreke koju ima prema rođenoj osobi postavlja kao Očevo vlastito to što je nerođen; trebalo bi se također kao njegovo vlastito postaviti to što ne proizlazi [improcessibilis].
Naprotiv, Hilarije veli u IV. De Trin.: „Jedan je od jednoga“, naime od nerođenoga rođeni, „svojstvom naime u svakome i nerođenosti i podrijetla“.
Odgovaram: kao što se u stvorenjima nalazi prvo počelo i drugo počelo, tako se u božanskim osobama, u kojima nema prije i poslije, nalazi počelo ne od počela, a to je Otac, i počelo od počela, a to je Sin. U stvorenim pak stvarima neko prvo počelo postaje poznato dvostruko: na jedan doduše način, ukoliko je prvo počelo po tome što ima odnos prema onome što je od njega; na drugi način, ukoliko je prvo počelo po tome što nije od drugoga. Tako dakle i Otac postaje poznat doduše očinstvom i zajedničkim istjecanjem duha, s obzirom na osobe koje od njega proizlaze; no ukoliko je počelo ne od počela, postaje poznat po tome što nije od drugoga, što pripada svojstvu nerođenosti [innascibilitas], koje označuje ovo ime nerođen [ingenitus].
Odgovor na 1. prigovor: neki kažu da nerođenost, koju označuje ovo ime nerođen, ukoliko je osobito svojstvo Oca, ne izriče se samo niječno; nego označuje ili oboje ujedno, naime da Otac nije ni od koga i da je počelo drugih; ili označuje opći autoritet; ili pak izvornu puninu. No to se ne čini istinitim. Jer tako nerođenost ne bi bila drugo osobito svojstvo od očinstva i istjecanja duha, nego bi ih uključivala, kao što se vlastito uključuje u zajedničko; naime, izvornost i autoritet ne označuju ništa drugo u božanstvu doli počelo podrijetla. I stoga valja reći, prema Augustinu u V. De Trin., da nerođen označuje negaciju pasivnoga rađanja, veli naime da „toliko vrijedi to što se kaže nerođen, koliko vrijedi to što se kaže ne-sin“. Niti zbog toga slijedi da se nerođen ne bi trebao postaviti kao vlastito svojstvo Oca, jer prvo i jednostavno očituje se po negacijama; kao što kažemo da je točka ono čiji dio ne postoji.
Odgovor na 2. prigovor: nerođen se katkada uzima samo niječno. I prema tome Jeronim veli da je Duh Sveti nerođen, to jest ne-rođen. Na drugi se način može nazvati nerođenim na neki način lišidbeno, no ipak ne označuje nikakvu nesavršenost. Mnogostruko se naime kaže lišenost. Na jedan način, kada nešto nema ono što je naravno da ima drugi, premda samo nije naravno da to ima; kao kad bi se kamen nazvao mrtvom stvari, jer je lišen života, koji su neke stvari naravne imati. Na drugi se način kaže lišenost kada nešto nema ono što je naravno da ima netko od njegova roda; kao kad bi se krtica nazvala slijepom. Na treći način, kada samo nema ono što je naravno da ima, i na taj način lišenost označuje nesavršenost. Tako se pak nerođen ne izriče lišidbeno o Ocu, nego na drugi način; ukoliko naime neki podmet božanske naravi nije rođen, a koje naravi neki podmet jest rođen. No prema tome pojmu i o Duhu Svetomu može se reći nerođen. Stoga, da bi bilo vlastito samomu Ocu, potrebno je nadalje u imenu nerođenoga razumjeti da pripada nekoj božanskoj osobi koja je počelo druge osobe; da se tako razumije kako označuje negaciju u rodu počela osobno izrečenoga u božanstvu. Ili, da se pod imenom nerođenoga razumije da uopće nije od drugoga, a ne samo da nije od drugoga po rođenju. Tako naime niti Duhu Svetomu ne pristoji biti nerođen, koji je od drugoga po proizlaženju kao opstojeća osoba, niti također božanskoj biti, o kojoj se može reći da je u Sinu ili u Duhu Svetomu od drugoga, naime od Oca.
Odgovor na 3. prigovor: prema Damaščaninu, nerođen na jedan način označuje isto što i nestvoren, i tako se izriče prema supstanciji; po tome se naime razlikuje stvorena supstancija od nestvorene. Na drugi način označuje ono što nije rođeno. I tako se izriče odnosivo, na onaj način na koji se negacija svodi na rod tvrdnje, kao ne-čovjek na rod supstancije, i ne-bijelo na rod kakvoće. Stoga, budući da rođeno u božanstvu označuje odnos, i nerođeno pripada odnosu. I tako ne slijedi da se nerođeni Otac razlikuje od rođenoga Sina prema supstanciji; nego samo prema odnosu, ukoliko se naime odnos Sina niječe o Ocu.
Odgovor na 4. prigovor: kao što u svakom rodu treba postaviti jedno prvo, tako u božanskoj naravi treba postaviti jedno počelo koje nije od drugoga, a koje se naziva nerođeno. Postaviti dakle dvojicu nerođenih znači postaviti dva boga, i dvije božanske naravi. Stoga Hilarije veli u knjizi De synodis: „Budući da je jedan Bog, dvojica nerođenih ne mogu biti“. I to ponajviše zato što, kad bi bila dvojica nerođenih, jedan od njih ne bi bio od drugoga, i tako se ne bi razlikovali odnosnom oprekom; trebalo bi dakle da se razlikuju različitošću naravi.
Odgovor na 5. prigovor: osobito svojstvo Oca ukoliko nije od drugoga radije se označuje uklanjanjem rođenja Sina nego uklanjanjem proizlaženja Duha Svetoga. Kako zato što proizlaženje Duha Svetoga nema posebno ime, kako je gore rečeno. Tako i zato što po redu naravi pretpostavlja rođenje Sina. Stoga, uklonivši od Oca to da nije rođen, premda je počelo rođenja, posljedično slijedi da nije onaj koji proizlazi proizlaženjem Duha Svetoga, jer Duh Sveti nije počelo rođenja, nego onaj koji proizlazi od rođenoga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.