Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 30, a. 4

O zajedništvu ovoga imena osoba

Prigovor 1. Čini se da ovo ime osoba ne može biti zajedničko trima osobama. Ništa naime nije zajedničko trima osobama osim biti. No ovo ime osoba ne označuje bit u uspravnom padežu. Dakle, nije zajedničko trima.

Prigovor 2. Nadalje, zajedničko se opire nepriopćivomu. No naravi je osobe svojstveno da bude nepriopćiva, kako je očito iz definicije Rikarda od svetoga Viktora gore navedene. Dakle, ovo ime osoba nije zajedničko trima.

Prigovor 3. Nadalje, ako je zajedničko trima, to se zajedništvo promatra ili po stvari ili po razumu. No ne po stvari, jer bi tako tri osobe bile jedna osoba. Niti opet samo po razumu, jer bi tako osoba bila općenito; u božanstvu pak nema općenitoga i pojedinačnoga, niti roda niti vrste, kako je gore pokazano. Dakle, ovo ime osoba nije zajedničko trima.

Naprotiv, Augustin veli u VII. De Trin. da se na pitanje: što trojica? Odgovorilo: tri osobe; jer im je zajedničko to što je osoba.

Odgovaram: sam način govora pokazuje da je ovo ime osoba zajedničko trima, kada kažemo tri osobe; kao što kada kažemo tri čovjeka pokazujemo da je čovjek zajedničko trojici. Bjelodano je pak da to nije zajedništvo stvari, kao što je jedna bit zajednička trima; jer bi tako slijedilo da je jedna osoba triju, kao što je bit jedna. Kakvo je pak to zajedništvo, istraživači su različito govorili. Neki su naime rekli da je to zajedništvo negacije; zbog toga što se u definiciju osobe stavlja nepriopćivo. Neki su pak rekli da je to zajedništvo pojma [intentio], stoga što se u definiciju osobe stavlja pojedinac; kao kad bi se reklo da je biti vrsta zajedničko konju i volu. No i jedno i drugo od toga isključuje se time što ovo ime osoba nije ime negacije niti pojma, nego je ime stvari. I stoga valja reći da je i u ljudskim stvarima ovo ime osoba zajedničko zajedništvom razuma, ne kao rod ili vrsta, nego kao neodređeni pojedinac [individuum vagum]. Imena naime rodova ili vrsta, kao čovjek ili životinja, nametnuta su za označivanje samih zajedničkih naravi; a ne pojmova zajedničkih naravi, koji se označuju ovim imenima rod ili vrsta. No neodređeni pojedinac, kao neki čovjek, označuje zajedničku narav s određenim načinom postojanja koji pristoji pojedincima, tako naime da bude po sebi opstojeći razlučen od drugih. No u imenu označenoga pojedinca označuje se određeno razlikujuće, kao u imenu Sokrata ovo meso i ova kost. Razlika je ipak u tome što „neki čovjek“ označuje narav, ili pojedinca sa strane naravi, s načinom postojanja koji pristoji pojedincima; ovo ime osoba pak nije nametnuto za označivanje pojedinca sa strane naravi, nego za označivanje opstojeće stvari u takvoj naravi. To je pak zajedničko po razumu svim božanskim osobama, da svaka pojedina od njih opstoji u božanskoj naravi razlučena od drugih. I tako je ovo ime osoba, po razumu, zajedničko trima božanskim osobama.

Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi od zajedništva stvari.

Odgovor na 2. prigovor: premda je osoba nepriopćiva, ipak sam način nepriopćiva postojanja može biti zajednički mnogima.

Odgovor na 3. prigovor: premda postoji zajedništvo razuma, a ne stvari, ipak ne slijedi da je u božanstvu općenito i pojedinačno, ili rod ili vrsta. Kako zato što ni u ljudskim stvarima zajedništvo osobe nije zajedništvo roda ili vrste; tako i zato što božanske osobe imaju jedan bitak, a rod i vrsta, i bilo koje općenito, izriče se o mnogima koji se razlikuju po bitku.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.