Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 27, a. 1

Ima li proizlaženja u božanstvu

Prigovor 1. Čini se da u Bogu ne može biti nikakva proizlaženja. Proizlaženje naime označuje gibanje prema van. No u božanstvu nema ničega pokretnoga, niti tuđega. Dakle, ni proizlaženja.

Prigovor 2. Nadalje, sve što proizlazi različito je od onoga od koga proizlazi. No u Bogu nema nikakve različitosti, nego vrhovna jednostavnost. Dakle, u Bogu nema nikakva proizlaženja.

Prigovor 3. Nadalje, proizlaziti od drugoga čini se da proturječi pojmu prvoga počela. No Bog je prvo počelo, kako je gore pokazano. Dakle, u Bogu proizlaženje nema mjesta.

Naprotiv, veli Gospodin u Iv 8: „Ja sam od Boga proizišao“.

Odgovaram: božansko pismo u božanskim stvarima rabi imena koja pripadaju proizlaženju. To pak proizlaženje različiti su različito shvatili. Neki su naime to proizlaženje shvatili prema tome kako učinak proizlazi od uzroka. I tako ga je shvatio Arije, govoreći da Sin proizlazi od Oca kao prvo njegovo stvorenje, a Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina kao stvorenje obojice. I prema tome, niti bi Sin niti bi Duh Sveti bio pravi Bog. Što se protivi onomu što se veli o Sinu u zadnjem poglavlju 1 Iv: „Da budemo u istinitome Sinu njegovu. On je pravi Bog“. A o Duhu Svetomu veli se u 1 Kor 6: „Ne znate li da su vaša tijela hram Duha Svetoga?“ Imati pak hram pripada samomu Bogu. Drugi su pak to proizlaženje shvatili prema tome kako se za uzrok kaže da proizlazi u učinak, ukoliko ga ili pokreće, ili mu utiskuje svoju sličnost. I tako ga je shvatio Sabelije, govoreći da se sam Bog Otac naziva Sinom, ukoliko je uzeo tijelo od Djevice. I istoga naziva Duhom Svetim, ukoliko posvećuje razumno stvorenje i pokreće na život. Tomu se pak shvaćanju protive riječi Gospodinove koji o sebi veli u Iv 5: „Ne može Sin sam od sebe ništa učiniti“; i mnoge druge, po kojima se pokazuje da nije sam Otac taj koji je Sin. No ako tko pomno razmotri, i jedan i drugi shvatili su proizlaženje prema tome što je k nečemu izvan, stoga nijedan nije postavio proizlaženje u samome Bogu. Ali budući da je svako proizlaženje prema nekom djelovanju, kao što je prema djelovanju koje teži u vanjsku tvar neko proizlaženje prema van, tako se prema djelovanju koje ostaje u samome djelatniku promatra stanovito proizlaženje prema unutra. I to je ponajviše očito u razumu, čije djelovanje, naime spoznavati razumom, ostaje u onome koji razumom spoznaje. Tko god naime razumom spoznaje, po tome samome što spoznaje razumom, proizlazi nešto unutar njega, što je poimanje spoznate stvari, koje potječe iz razumske snage i proizlazi iz njezine spoznaje. Koje poimanje doduše glas označuje, i naziva se riječ srca, označena riječju glasa. Budući pak da je Bog iznad svega, ono što se u Bogu izriče ne valja shvaćati prema načinu najnižih stvorenja, koja su tijela; nego prema sličnosti najviših stvorenja, koja su umne supstancije; od kojih također uzeta sličnost zaostaje za predstavljanjem božanskih stvari. Ne valja dakle uzimati proizlaženje prema onome kako je u tjelesnim stvarima, ili po mjesnom gibanju, ili po djelovanju nekoga uzroka na vanjski učinak, kao toplina od onoga što grije na ono što se grije; nego prema razumskom istjecanju, kao na primjer razumskoga pojma [riječi] od onoga koji zbori, koji u njemu ostaje. I tako katolička vjera postavlja proizlaženje u božanstvu.

Odgovor na 1. prigovor: taj prigovor polazi od proizlaženja koje je mjesno gibanje, ili koje je prema djelovanju što teži u vanjsku tvar, ili u vanjski učinak; takvoga pak proizlaženja nema u božanstvu, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: ono što proizlazi prema proizlaženju koje je prema van, nužno je da bude različito od onoga od koga proizlazi. No za ono što proizlazi prema unutra razumskim procesom, nije nužno da bude različito, štoviše, što savršenije proizlazi, to je više jedno s onim od koga proizlazi. Bjelodano je naime da što se nešto više razumom spoznaje, to je razumsko poimanje prisnije onomu koji razumom spoznaje, i više jedno; jer razum, prema tome što u činu spoznaje razumom, prema tome postaje jedno sa spoznatim. Stoga, budući da je božansko spoznavanje razumom na vrhuncu savršenosti, kako je gore rečeno, nužno je da božanska Riječ bude savršeno jedno s onim od koga proizlazi, bez ikakve različitosti.

Odgovor na 3. prigovor: proizlaziti od počela kao tuđe i različito proturječi pojmu prvoga počela; no proizlaziti kao prisno i bez različitosti, na razumski način, uključuje se u pojam prvoga počela. Kada naime kažemo da je graditelj počelo kuće, u pojam toga počela uključuje se poimanje njegova umijeća; i uključivalo bi se u pojam prvoga počela kad bi graditelj bio prvo počelo. Bog pak, koji je prvo počelo stvari, odnosi se prema stvorenim stvarima kao umjetnik prema umjetninama.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.