Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 25, a. 5

Može li Bog činiti ono što ne čini, ili izostaviti ono što čini

Prigovor 1. Čini se da Bog ne može činiti doli ono što čini. Bog naime ne može činiti ono što nije predznao i unaprijed odredio da će činiti. No nije predznao niti unaprijed odredio da će činiti doli ono što čini. Dakle, ne može činiti doli ono što čini.

Prigovor 2. Nadalje, Bog ne može činiti doli ono što mora i što je pravedno da se čini. No Bog ne mora činiti ono što ne čini, niti je pravedno da čini ono što ne čini. Dakle, Bog ne može činiti doli ono što čini.

Prigovor 3. Nadalje, Bog ne može činiti doli ono što je dobro i prikladno učinjenim stvarima. No stvarima koje je Bog učinio nije dobro niti prikladno da budu drukčije nego što jesu. Dakle, Bog ne može činiti doli ono što čini.

Naprotiv, veli se u Mt 26: „Zar ne mogu zamoliti Oca svojega i pružit će mi odmah više od dvanaest legija anđela?“ No niti je on sam molio, niti je Otac pružio radi opiranja Židovima. Dakle, Bog može činiti ono što ne čini.

Odgovaram: o ovome su neki dvostruko zabludjeli. Neki su naime tvrdili da Bog djeluje kao iz nužnosti naravi; tako da, kao što iz djelovanja prirodnih stvari ne mogu proizići druge stvari doli one koje nastaju, kao na primjer iz sjemena čovjeka čovjek, iz sjemena masline maslina; tako iz božanskoga djelovanja ne bi mogle proizići druge stvari, ili drugi red stvari, doli onako kako sada jest. No gore smo pokazali da Bog ne djeluje kao iz nužnosti naravi, nego je njegova volja uzrok svih stvari; niti se sama volja naravno i iz nužnosti određuje za ove stvari. Stoga nipošto taj tijek stvari ne proizlazi tako iz nužnosti od Boga da druge stvari ne bi mogle proizići. Drugi su pak govorili da se božanska moć određuje za ovaj tijek stvari zbog reda božanske mudrosti i pravednosti, bez kojega Bog ništa ne čini. Budući pak da moć Božja, koja je njegova bit, nije ništa drugo doli mudrost Božja, prikladno se doduše može reći da nema ničega u Božjoj moći što ne bi bilo u redu božanske mudrosti, jer božanska mudrost obuhvaća cjelokupnu moć radne moći. No ipak red koji je božanska mudrost usadila stvarima, u kojemu se sastoji pojam pravednosti, kako je gore rečeno, ne izjednačuje se s božanskom mudrošću, tako da bi se božanska mudrost ograničila na ovaj red. Bjelodano je naime da se cjelokupan pojam reda, koji mudrac nameće stvarima koje je načinio, uzima od svrhe. Kada je dakle svrha razmjerna stvarima načinjenima radi svrhe, mudrost tvorca ograničuje se na stanovit određen red. No božanska dobrota jest svrha koja nerazmjerno nadilazi stvorene stvari. Stoga se božanska mudrost ne određuje za neki siguran red stvari tako da ne bi mogao drugi tijek stvari iz nje poteći. Stoga valja jednostavno reći da Bog može činiti druge stvari doli one koje čini.

Odgovor na 1. prigovor: u nama, u kojima je moć i bit jedno, a volja i razum drugo, i nadalje razum jedno, a mudrost drugo, te volja jedno, a pravednost drugo, može nešto biti u moći što ne može biti u pravednoj volji ili u mudrom razumu. No u Bogu je isto moć i bit i volja i razum i mudrost i pravednost. Stoga ništa ne može biti u božanskoj moći što ne bi moglo biti u njegovoj pravednoj volji i u njegovu mudrom razumu. Ipak, budući da se volja ne određuje iz nužnosti za ovo ili ono, osim možda pod pretpostavkom, kako je gore rečeno; niti se mudrost Božja i pravednost određuju za ovaj red, kako je gore rečeno; ništa ne priječi da u moći Božjoj bude nešto što on ne hoće i što nije sadržano pod redom koji je postavio stvarima. I jer se moć shvaća kao ono što izvršava, volja pak kao ono što zapovijeda, a razum i mudrost kao ono što upravlja, ono što se pripisuje moći promatranoj po sebi, za to se kaže da Bog može po apsolutnoj moći. I takvo je sve ono u čemu se može sačuvati pojam bića, kako je gore rečeno. Ono pak što se pripisuje božanskoj moći ukoliko izvršava zapovijed pravedne volje, za to se kaže da Bog može činiti po uređenoj moći. Prema tome dakle, valja reći da Bog može druge stvari činiti po apsolutnoj moći doli one koje je predznao i unaprijed odredio da će činiti; ipak ne može biti da bi neke činio koje nije predznao i unaprijed odredio da će činiti. Jer samo činjenje podliježe predznanju i predodredbi, ali ne sama moć, koja je naravna. Stoga naime Bog nešto čini jer hoće; ne može pak stoga što hoće, nego zato što je takav u svojoj naravi.

Odgovor na 2. prigovor: Bog ne duguje ništa nikomu osim samomu sebi. Stoga, kad se kaže da Bog ne može činiti doli ono što mora, ništa se drugo ne označuje doli da Bog ne može činiti doli ono što je njemu prikladno i pravedno. No to što kažem „prikladno i pravedno“ može se shvatiti dvostruko. Na jedan način, tako da se to što kažem „prikladno i pravedno“ najprije shvati spojeno s ovim glagolom „jest“, tako da se ograniči na to da stoji za sadašnje stvari; i tako se odnosi na moć. I tako je neistinito ono što se veli; smisao je naime: Bog ne može činiti doli ono što je sada prikladno i pravedno. Ako se pak najprije spoji s ovim glagolom „može“, koji ima snagu proširivanja, a poslije s ovim glagolom „jest“, označit će se stanovita neodređena sadašnjost, i bit će istinit govor pod ovim smislom: Bog ne može činiti doli ono što bi, kad bi činio, bilo prikladno i pravedno.

Odgovor na 3. prigovor: premda je ovaj tijek stvari određen za ove stvari koje sada jesu, ipak se na ovaj tijek ne ograničuje božanska mudrost i moć. Stoga, premda za ove stvari koje sada jesu nijedan drugi tijek ne bi bio dobar i prikladan, ipak bi Bog mogao načiniti druge stvari i nametnuti im drugi red.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.