Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 23, a. 8

Može li se predodređenju pomoći molitvama svetih

Prigovor 1. Čini se da se predodređenju ne može pomoći molitvama svetih. Naime, ničemu vječnomu ne prethodi ništa vremenito, i posljedično vremenito ne može pomoći tomu da što vječno bude. No predodređenje je vječno. Budući dakle da su molitve svetih vremenite, ne mogu pomoći tomu da netko bude predodređen. Dakle, predodređenju se ne pomaže molitvama svetih.

Prigovor 2. Nadalje, kao što ništa ne treba savjeta osim zbog nedostatka spoznaje, tako ništa ne treba pomoći osim zbog nedostatka moći. No nijedno od toga ne pristoji Bogu koji predodređuje; stoga se veli u Rim 11: „Tko je pomogao duhu Gospodnjemu? Ili tko mu je bio savjetnik?“ Dakle, predodređenju se ne pomaže molitvama svetih.

Prigovor 3. Nadalje, istomu pripada primati pomoć i biti spriječen. No predodređenje se ničim ne može spriječiti. Dakle, ničim mu se ne može pomoći.

Naprotiv, veli se u Post 25 da se „Izak pomolio Bogu za Rebeku ženu svoju, i dade začeće Rebeki“. Iz toga pak začeća rođen je Jakov, koji je bio predodređen. No predodređenje se ne bi bilo ispunilo da se nije rodio. Dakle, predodređenju se pomaže molitvama svetih.

Odgovaram: o ovome pitanju bile su različite zablude. Neki su naime, pazeći na sigurnost božanskoga predodređenja, govorili da su suvišne molitve ili što god se drugo činilo radi postizanja vječnoga spasenja; jer činilo se to ili ne činilo, predodređeni postižu, odbačeni ne postižu. No protiv toga su sve opomene Svetoga pisma koje potiču na molitvu i na druga dobra djela. Drugi su pak govorili da se molitvama mijenja božansko predodređenje. I to je, kaže se, bilo mišljenje Egipćana, koji su tvrdili da se božanska odredba, koju su nazivali sudbinom, može spriječiti nekim žrtvama i molitvama. No i protiv toga je autoritet Svetoga pisma. Veli se naime u 1 Sam 15: napokon „Pobjednik u Izraelu neće poštedjeti, niti će se pokajanjem ganuti“. A u Rim 11 veli se da su „neopozivi darovi Božji i poziv“. I stoga valja drukčije reći, da u predodređenju treba razmotriti dvoje, naime samu božansku predodredbu i njezin učinak. Što se dakle tiče prvoga, nipošto se predodređenju ne pomaže molitvama svetih; ne biva naime po molitvama svetih to da netko bude od Boga predodređen. Što se pak tiče drugoga, kaže se da se predodređenju pomaže molitvama svetih i drugim dobrim djelima; jer providnost, čiji je predodređenje dio, ne dokida druge uzroke, nego tako proviđa učinke da i red drugih uzroka podliježe providnosti. Kao što se dakle prirodni učinci tako proviđaju da se i prirodni uzroci usmjeruju k tim prirodnim učincima, bez kojih ti učinci ne bi nastali; tako se od Boga predodređuje spasenje nekoga da pod red predodređenja pada i sve što čovjeka promiče u spasenje, bilo vlastite molitve, bilo tuđe, bilo druga dobra, bilo što god takvo, bez čega netko ne postiže spasenje. Stoga se predodređeni moraju truditi oko dobroga djelovanja i molitve, jer se po takvomu sa sigurnošću ispunjava učinak predodređenja. Zbog čega se veli u 2 Pt 1: „Trsite se da dobrim djelima učinite čvrstim svoj poziv i izbor“.

Odgovor na 1. prigovor: taj razlog pokazuje da se predodređenju ne pomaže molitvama svetih što se tiče same predodredbe.

Odgovor na 2. prigovor: za nekoga se kaže da mu drugi pomaže na dva načina. Na jedan način, ukoliko od njega prima snagu, i tako primati pomoć pripada nemoćnomu, stoga ne pristoji Bogu. I tako se razumije ono: „Tko je pomogao duhu Gospodnjemu?“ Na drugi se način za nekoga kaže da mu pomaže onaj po komu izvršava svoje djelovanje, kao gospodar po službeniku. I na taj način Bogu pomažemo mi, ukoliko izvršavamo njegovu odredbu, prema onome iz 1 Kor 3: „Božji smo naime suradnici“. Niti je to zbog nedostatka božanske snage, nego zato što se služi posrednim uzrocima, kako bi se u stvarima očuvala ljepota reda i kako bi također stvorenjima priopćio dostojanstvo uzročnosti.

Odgovor na 3. prigovor: drugi uzroci ne mogu izaći iz reda prvoga općega uzroka, kako je gore rečeno; nego ga izvršavaju. I stoga stvorenja mogu pomoći predodređenju, ali ga ne mogu spriječiti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.