I, q. 21, a. 1
Je li u Bogu pravednost
Prigovor 1. Čini se da u Bogu nema pravednosti. Pravednost se, naime, oprečno dijeli prema umjerenosti. Umjerenost pak nije u Bogu. Dakle, ni pravednost.
Prigovor 2. Nadalje, tko god čini sve po svojoj volji, ne djeluje po pravednosti. No, kako apostol veli u Ef 1, Bog „čini sve po odluci svoje volje“. Dakle, njemu se ne smije pripisivati pravednost.
Prigovor 3. Nadalje, čin je pravednosti vraćati dug. No, Bog nikomu nije dužnik. Dakle, Bogu ne pripada pravednost.
Prigovor 4. Nadalje, što god je u Bogu, njegova je bit. No, to ne pripada pravednosti; Boetije, naime, veli u knjizi De hebdomad. da „dobro gleda na bit, a pravedno na čin“. Dakle, pravednost ne pripada Bogu.
Naprotiv, veli se u Ps 10: „Pravedan je Gospodin i pravednost ljubi“.
Odgovaram: dvostruka je vrsta pravednosti. Jedna koja se sastoji u uzajamnom davanju i primanju, kao na primjer ona koja se sastoji u kupnji i prodaji i drugim takvim općenjima ili razmjenama. I nju Filozof u V. Ethic. naziva zamjenskom pravednošću, ili usmjeriteljicom razmjena odnosno općenja. A ona ne pripada Bogu, jer, kako veli apostol, Rim 11: „Tko mu je prvi dao da mu se uzvrati?“ Druga koja se sastoji u raspodjeljivanju, i naziva se diobenom pravednošću, prema kojoj neki upravitelj ili djelitelj daje svakomu pojedinomu prema njegovu dostojanstvu. Kao što, dakle, prikladan red obitelji ili bilo kojega upravljanoga mnoštva pokazuje takvu pravednost u upravitelju; tako red svemira, koji se pojavljuje kako u naravnim tako i u svojevoljnim stvarima, pokazuje Božju pravednost. Otuda Dionizije veli u VIII. poglavlju De div. nom.: „Valja vidjeti u ovome da je prava Božja pravednost to što svima daje vlastito, prema dostojanstvu svakoga od postojećih bića; i narav svakoga pojedinoga čuva u vlastitom redu i moći“.
Odgovor na 1. prigovor: neke od ćudorednih kreposti jesu oko strasti; kao umjerenost oko požuda, hrabrost oko strahova i smjelosti, blagost oko srdžbe. I takve se kreposti ne mogu pripisati Bogu osim po metafori, jer u Bogu nema strasti, kako je gore rečeno; niti osjetilne težnje, u kojoj su takve kreposti kao u subjektu, kako veli Filozof u III. Ethic. Neke pak ćudoredne kreposti jesu oko djelovanjâ; kao na primjer oko davanja i troškova, kao pravednost i darežljivost i velevrsnost; koje također nisu u osjetilnom dijelu, nego u volji. Otuda ništa ne priječi takve kreposti postaviti u Bogu, ipak ne oko građanskih djelovanja, nego oko djelovanja prikladnih Bogu. Smiješno je, naime, po političkim krepostima hvaliti Boga, kako veli Filozof u X. Ethic.
Odgovor na 2. prigovor: budući da je spoznato dobro objekt volje, nemoguće je da Bog hoće osim ono što pojam njegove mudrosti ima. A on je uistinu kao zakon pravednosti, prema kojemu je njegova volja ispravna i pravedna. Otuda ono što po svojoj volji čini, pravedno čini; kao što i mi ono što po zakonu činimo, pravedno činimo. No, mi uistinu po zakonu nekoga višega, dok je Bog samomu sebi zakon.
Odgovor na 3. prigovor: svakomu se pojedinomu duguje ono što je njegovo. Kaže se pak da je nečije ono što je k njemu usmjereno; kao što je rob gospodarev, a ne obratno; slobodno je, naime, ono što je radi sebe. U imenu se, dakle, duga označuje određeni red zahtjeva ili nužnosti nečega prema onome k čemu je usmjereno. Dvostruk je pak red koji valja promatrati u stvarima. Jedan kojim se nešto stvoreno usmjeruje k drugomu stvorenomu, kao što se dijelovi usmjeruju k cjelini, i akcidenti k supstancijama, i svaka pojedina stvar k svojoj svrsi. Drugi red kojim se sve stvoreno usmjeruje u Boga. Tako se, dakle, i dug može uočiti na dva načina u božanskom djelovanju: ili prema tome što se nešto duguje Bogu; ili prema tome što se nešto duguje stvorenoj stvari. I na oba načina Bog vraća dug. Dug je, naime, Bogu da se ispuni u stvarima ono što njegova mudrost i volja ima, i što njegovu dobrotu očituje; i prema tome pravednost Božja gleda na njegovu doličnost, prema kojoj vraća sebi ono što se njemu duguje. Dug je također nekoj stvorenoj stvari da ima ono što je k njoj usmjereno, kao čovjeku da ima ruke i da mu druge životinje služe. I tako također Bog čini pravednost kada daje svakomu pojedinomu ono što mu se duguje prema pojmu njegove naravi i stanja. No, taj dug ovisi o prvome, jer ovo se svakomu pojedinomu duguje što je usmjereno k njemu prema redu božanske mudrosti. I premda Bog na taj način daje komu dug, ipak on sam nije dužnik, jer se on sam ne usmjeruje k drugima, nego radije druga bića k njemu. I stoga se pravednost u Bogu katkada naziva doličnošću njegove dobrote; a katkada uzvraćanjem za zasluge. I jednoga i drugoga načina dotiče se Anselmo govoreći: „Kada kažnjavaš zle, pravedno je, jer odgovara njihovim zaslugama; kada pak štediš zle, pravedno je, jer je dolično tvojoj dobroti“.
Odgovor na 4. prigovor: premda pravednost gleda na čin, time se ipak ne isključuje da ona bude bit Božja, jer i ono što pripada biti stvari može biti počelo djelovanja. No, dobro ne gleda uvijek na čin, jer za nešto se veli da je dobro ne samo prema tome što djeluje, nego i prema tome što je u svojoj biti savršeno. I zbog toga se na istom mjestu veli da se dobro uspoređuje s pravednim kao opće s posebnim.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.