Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 20, a. 4

Ljubi li više ono što je bolje

Prigovor 1. Čini se da Bog ne ljubi uvijek više ono što je bolje. Bjelodano je, naime, da je Krist bolji od cijeloga ljudskoga roda, budući da je Bog i čovjek. No, Bog je više ljubio ljudski rod negoli Krista, jer se veli u Rim 8: „Vlastitoga Sina svoga nije poštedio, nego ga za sve nas predade“. Dakle, Bog ne ljubi uvijek više ono što je bolje.

Prigovor 2. Nadalje, anđeo je bolji od čovjeka, otuda se u Ps 8 veli o čovjeku: „Učinio si ga malo manjim od anđela“. No, Bog je više ljubio čovjeka negoli anđela, veli se, naime, u Heb 2: „Nigdje ne prihvaća anđele, nego potomstvo Abrahamovo prihvaća“. Dakle, Bog ne ljubi uvijek više ono što je bolje.

Prigovor 3. Nadalje, Petar je bio bolji od Ivana, jer je više Krista ljubio. Otuda je Gospodin, znajući da je to istina, upitao Petra govoreći: „Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?“ No ipak je Krist više ljubio Ivana negoli Petra; kako, naime, Augustin veli tumačeći ono iz Iv 21: „Šimune Ivanov, ljubiš li me?“: „Ovim se samim znakom Ivan raspoznaje od ostalih učenika; ne što je samo njega, nego što ga je više od ostalih ljubio“. Ne ljubi, dakle, uvijek više ono što je bolje.

Prigovor 4. Nadalje, nedužnik je bolji od pokajnika; „budući da je pokora druga daska nakon brodoloma“, kako veli Jeronim. No, Bog više ljubi pokajnika negoli nedužnika, jer se više njemu raduje; veli se, naime, u Lk 15: „Kažem vam da će veća radost biti na nebu zbog jednoga grješnika koji čini pokoru, negoli zbog devedeset i devet pravednika koji ne trebaju pokore“. Dakle, Bog ne ljubi uvijek više ono što je bolje.

Prigovor 5. Nadalje, bolji je unaprijed poznati pravednik negoli predodređeni grješnik. No, Bog više ljubi predodređenoga grješnika, jer mu hoće veće dobro, naime život vječni. Dakle, Bog ne ljubi uvijek više ono što je bolje.

Naprotiv, svako pojedino biće ljubi sebi slično; kako je očito po onome što se nalazi u Sir 13: „Svaka životinja ljubi sebi sličnu“. No, utoliko je nešto bolje ukoliko je Bogu sličnije. Dakle, ono što je bolje više biva ljubljeno od Boga.

Odgovaram: nužno je reći, prema rečenome, da Bog više ljubi ono što je bolje. Rečeno je, naime, da to da Bog nešto više ljubi nije ništa drugo doli htjeti mu veće dobro; volja je, naime, Božja uzrok dobrote u stvarima. I tako su po tome neka bića bolja što im Bog hoće veće dobro. Otuda slijedi da ono što je bolje više ljubi.

Odgovor na 1. prigovor: Bog ljubi Krista, ne samo više negoli sav ljudski rod, nego također više negoli cjelokupnost stvorenja; jer mu je, naime, htio veće dobro, jer mu je dao ime koje je iznad svakoga imena, da bude pravi Bog. Niti je njegovoj uzvišenosti išta propalo po tome što ga je Bog predao u smrt za spasenje ljudskoga roda, nego je štoviše po tome postao slavni pobjednik; „postala je, naime, vlast na ramenu njegovu“, kako se veli u Iz 9.

Odgovor na 2. prigovor: ljudsku narav uzetu od Riječi Božje u osobi Krista, prema rečenome, Bog ljubi više negoli sve anđele, i bolja je, ponajviše po razlogu sjedinjenja. No, govoreći o ljudskoj naravi općenito, uspoređujući je s anđeoskom prema usmjerenosti k milosti i slavi, nalazi se jednakost; budući da je ista mjera čovjeka i anđela, kako se veli u Otk 21; tako ipak da se neki anđeli nalaze vrsnijima od nekih ljudi, a neki ljudi od nekih anđela s obzirom na to. No, što se tiče stanja naravi, anđeo je bolji od čovjeka. Niti je stoga Bog uzeo ljudsku narav što bi čovjeka apsolutno više ljubio, nego zato što je više trebao. Kao što dobar domaćin daje bolesnom slugi nešto dragocjenije što ne daje zdravomu sinu.

Odgovor na 3. prigovor: ova dvojba o Petru i Ivanu na više se načina rješava. Augustin to naime svodi na otajstvo, govoreći da djelatan život, koji se označuje po Petru, više ljubi Boga negoli kontemplativni život, koji se označuje po Ivanu, jer više osjeća tjeskobe sadašnjega života i goruće želi osloboditi se od njih i poći k Bogu. Motrilački pak život Bog više ljubi, jer ga više čuva; ne završava, naime, ujedno s tjelesnim životom kao djelatan život. Neki pak vele da je Petar više ljubio Krista u udovima; i tako je također od Krista bio više ljubljen; otuda mu je povjerio Crkvu. Ivan je pak više ljubio Krista u njemu samome; i tako je također više od njega bio ljubljen; otuda mu je povjerio majku. Drugi pak vele da je nesigurno tko je od njih više ljubio Krista ljubavlju caritasa, i slično koga je Bog više ljubio s obzirom na veću slavu vječnoga života. No, za Petra se veli da je više ljubio s obzirom na određenu spremnost ili žar, dok je Ivan više ljubljen s obzirom na određene znakove prisnosti koje mu je Krist više pokazivao zbog njegove mladosti i čistoće. Drugi pak vele da je Krist više ljubio Petra s obzirom na izvrsniji dar caritasa, a Ivana više s obzirom na dar razuma. Otuda je jednostavno Petar bio bolji i više ljubljen, no Ivan u nečemu. Ipak se čini drskim to prosuđivati, jer, kako se veli u Izr 16, „Gospodin je mjeritelj duhova“, a ne netko drugi.

Odgovor na 4. prigovor: pokajnici i nedužnici odnose se kao oni koji nadvisuju i koji su nadvišeni. Naime, bilo da su nedužnici, bilo pokajnici, oni su bolji i više ljubljeni koji imaju više milosti. No, uz ostalo jednako, nedužnost je dostojnija i više ljubljena. Veli se ipak da se Bog više raduje zbog pokajnika negoli zbog nedužnika jer pokajnici ponajčešće oprezniji, ponizniji i gorljiviji ustaju. Otuda Grgur ondje veli da „vojskovođa u boju onoga vojnika više ljubi koji se nakon bijega obrati i snažno pritisne neprijatelja, negoli onoga koji nikada nije bježao, niti je ikada junački postupio“. Ili, po drugom razlogu, zato što je jednak dar milosti veći u usporedbi s pokajnikom, koji je zaslužio kaznu, negoli s nedužnikom, koji je nije zaslužio. Kao što je stotinu maraka veći dar ako se daju siromahu negoli ako se daju kralju.

Odgovor na 5. prigovor: budući da je volja Božja uzrok dobrote u stvarima, prema onom vremenu valja prosuđivati dobrotu onoga koji biva ljubljen od Boga prema kojemu mu iz božanske dobrote valja dati neko dobro. Prema onom, dakle, vremenu u kojemu predodređenomu grješniku po božanskoj volji valja dati veće dobro, bolji je; premda je prema nekom drugom vremenu gori; jer i prema nekom vremenu nije ni dobar ni zao.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.