Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 20, a. 1

Je li u Bogu ljubav

Prigovor 1. Čini se da u Bogu nema ljubavi. Nijedna, naime, strast nije u Bogu. Ljubav je strast. Dakle, ljubav nije u Bogu.

Prigovor 2. Nadalje, ljubav, srdžba, žalost i tomu slično međusobno se dijele. No, žalost i srdžba ne izriču se o Bogu doli metaforički. Dakle, ni ljubav.

Prigovor 3. Nadalje, Dionizije veli u IV. poglavlju De div. nom.: „Ljubav je ujedinjujuća i sjedinjujuća snaga“. A to u Bogu ne može imati mjesta, budući da je jednostavan. Dakle, u Bogu nema ljubavi.

Naprotiv, veli se u 1 Iv 4: „Bog je ljubav“.

Odgovaram: nužno je postaviti ljubav u Bogu. Prvi je, naime, pokret volje i bilo koje težne moći ljubav. Budući, naime, da čin volje i bilo koje težne moći teži u dobro i zlo kao u vlastite objekte; a dobro je ponajprije i po sebi objekt volje i težnje, dok je zlo drugotno i po drugome, utoliko naime ukoliko se protivi dobru; moraju po naravi biti prije čini volje i težnje koji gledaju na dobro od onih koji gledaju na zlo; kao radost od žalosti, i ljubav od mržnje. Uvijek je, naime, ono što je po sebi prije onoga što je po drugome. Nadalje, ono što je općenitije, po naravi je prije; otuda i razum ponajprije ima usmjerenost prema općenitom istinitom negoli prema nekim pojedinačnim istinitim stvarima. Postoje pak neki čini volje i težnje koji gledaju na dobro pod nekim posebnim uvjetom, kao što je radost i užitak o dobru sadašnjem i posjedovanom; a želja i nada o dobru još nepostignutom. Ljubav pak gleda na dobro općenito, bilo ono posjedovano, bilo neposjedovano. Otuda je ljubav po naravi prvi čin volje i težnje. I zbog toga svi drugi težni pokreti pretpostavljaju ljubav, kao prvi korijen. Nitko, naime, ne želi ništa doli ljubljeno dobro, niti se itko raduje doli o ljubljenom dobru. Mržnja također nije doli o onome što se protivi ljubljenoj stvari. I slično je očito da se žalost i ostalo tomu slično svodi na ljubav, kao na prvo počelo. Otuda u komu god je volja ili težnja, mora biti ljubav; uklanjanjem, naime, prvoga uklanja se i drugo. Pokazano je pak da je u Bogu volja. Otuda je u njemu nužno postaviti ljubav.

Odgovor na 1. prigovor: spoznajna moć ne pokreće osim posredstvom težne. I kao što u nama opći razum pokreće posredstvom posebnoga razuma, kako se veli u III. De anima; tako spoznajna težnja, koja se naziva voljom, pokreće u nama posredstvom osjetilne težnje. Otuda je bliže pokretačko počelo tijela u nama osjetilna težnja. Otuda uvijek čin osjetilne težnje prati neka tjelesna promjena; i to ponajviše oko srca, koje je prvo počelo gibanja u životinji. Tako se, dakle, čini osjetilne težnje, utoliko ukoliko imaju pridodanu tjelesnu promjenu, nazivaju strastima, ali ne čini volje. Ljubav, dakle, i radost i užitak, prema tome što označuju čine osjetilne težnje, strasti su; ali ne prema tome što označuju čine razumske težnje. I tako se postavljaju u Bogu. Otuda Filozof u VII. Ethic. veli da se „Bog raduje jednim i jednostavnim djelovanjem“. I po istom razlogu bez strasti ljubi.

Odgovor na 2. prigovor: u strastima osjetilne težnje valja razmotriti nešto takoreći materijalno, naime tjelesnu promjenu; i nešto takoreći formalno, što je sa strane težnje. Kao što je u srdžbi, kako se veli u I. De anima, materijalno raspaljivanje krvi oko srca, ili nešto tomu slično; dok je formalno težnja za osvetom. No nadalje, sa strane onoga što je formalno u nekima se od njih označuje određena nesavršenost; kao u želji, koja je za neposjedovanim dobrom; i u žalosti, koja je zbog posjedovanoga zla. I isti je razlog o srdžbi, koja pretpostavlja žalost. Neki pak ne označuju nikakvu nesavršenost, kao ljubav i radost. Budući, dakle, da ništa od toga ne pripada Bogu prema onome što je u njima materijalno, kako je rečeno; ono što označuje nesavršenost također formalno, ne može Bogu pripadati doli metaforički, zbog sličnosti učinka, kako je gore rečeno. Ono pak što ne označuje nesavršenost o Bogu se izriče u pravom smislu, kao ljubav i radost, ipak bez strasti, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: čin ljubavi uvijek teži u dvoje, naime u dobro koje tko hoće komu; i u onoga komu hoće dobro. To je, naime, u pravom smislu ljubiti koga: htjeti mu dobro. Otuda u tome što netko ljubi sebe, hoće dobro sebi. I tako to dobro nastoji ujediniti sa sobom, utoliko ukoliko može. I utoliko se ljubav naziva ujedinjujućom snagom, također u Bogu, ali bez sastavljenosti; jer to dobro koje hoće sebi nije drugo doli on sam, koji je po svojoj biti dobar, kako je gore pokazano. U tome pak što netko ljubi drugoga, hoće dobro onomu. I tako se njime služi kao samim sobom, usmjerujući dobro k onomu kao k samomu sebi. I utoliko se ljubav naziva sjedinjujućom snagom, jer drugoga pridružuje sebi odnoseći se prema njemu kao prema samomu sebi. I tako je također božanska ljubav sjedinjujuća snaga, bez sastavljenosti koja bi bila u Bogu, utoliko ukoliko drugima hoće dobra.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.