Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 2, a. 3

Postoji li Bog

Prigovor 1. Čini se da Bog ne postoji. Jer ako bi jedno od protivnoga bilo beskonačno, u potpunosti bi uništilo drugo. No ovo se shvaća u ovome imenu Bog, naime da je on neko beskonačno dobro. Ako bi dakle Bog postojao, nikakvo se zlo ne bi našlo. Nalazi se pak zlo u svijetu. Dakle, Bog ne postoji.

Prigovor 2. Nadalje, ono što se može ispuniti po manje načela, ne biva po više njih. No čini se da se sve što se pojavljuje u svijetu može ispuniti po drugim načelima, pod pretpostavkom da Bog ne postoji, jer se ono što je naravno svodi na načelo a to je narav; ono pak što biva s namjerom, svodi se na načelo a to je ljudski razum ili volja. Nema dakle nikakve nužnosti postavljati da Bog postoji.

Naprotiv, kaže se u Izl 3, iz osobe Boga, „ja sam koji jesam“.

Odgovaram: to da Bog jest može se dokazati na pet načina. Prvi je pak i očitiji put onaj koji se uzima s obzirom na gibanje. Sigurno je naime, i osjetilom je utvrđeno, da se neka bića u ovome svijetu gibaju. Sve pak što se giba, od drugoga se giba. Ništa se naime ne giba osim ukoliko je u mogućnosti prema onome prema čemu se giba; pokreće pak nešto ukoliko je u činu. Pokretati naime nije ništa drugo doli izvoditi nešto iz mogućnosti u čin; iz mogućnosti pak ne može se nešto svesti u čin osim po nekom biću u činu, kao što toplo u činu, poput vatre, čini drvo, koje je toplo u mogućnosti, da bude u činu toplo, i po tome ga pokreće i mijenja. Nije pak moguće da isto bude ujedno u činu i u mogućnosti s obzirom na isto, nego samo s obzirom na različito; ono naime što je toplo u činu, ne može ujedno biti toplo u mogućnosti, nego je ujedno hladno u mogućnosti. Nemoguće je dakle da s obzirom na isto i na isti način nešto bude pokretač i pokrenuto, ili da samo sebe pokreće. Sve dakle što se giba, mora se od drugoga gibati. Ako se dakle ono od čega se giba i samo giba, mora se i ono od drugoga gibati, i ono od drugoga. Ovdje pak ne ide u beskonačnost, jer tako ne bi bilo nekoga prvog pokretača; a dosljedno tome niti nekoga drugog pokretača, jer drugi pokretači ne pokreću osim po tome što su pokrenuti od prvoga pokretača, kao što štap ne pokreće osim po tome što je pokrenut od ruke. Dakle, nužno je doći do nekoga prvog pokretača, kojega nitko ne pokreće, a to svi shvaćaju kao Boga. Drugi je put iz pojma djelatnoga uzroka. Nalazimo naime u ovim osjetilnim stvarima da postoji poredak djelatnih uzroka; niti se ipak nalazi, niti je moguće, da nešto bude djelatni uzrok samome sebi; jer bi tako bilo prije samoga sebe, što je nemoguće. Nije pak moguće da se u djelatnim uzrocima ide u beskonačnost. Jer u svim uređenim djelatnim uzrocima prvi je uzrok posrednoga, a posredni je uzrok posljednjega, bilo da su posredni mnogi ili samo jedan; ukloni li se pak uzrok, uklanja se učinak; dakle, ako ne bi bilo prvoga u djelatnim uzrocima, ne bi bilo posljednjega niti posrednoga. No ako se ide u beskonačnost u djelatnim uzrocima, neće biti prvoga djelatnog uzroka, i tako neće biti niti posljednjega učinka, niti posrednih djelatnih uzroka, što je očito lažno. Dakle, nužno je postaviti neki prvi djelatni uzrok, kojega svi nazivaju Bogom. Treći je put uzet iz mogućega i nužnoga, a taj je ovakav. Nalazimo naime u stvarima neka bića koja mogu biti i ne biti, budući da se za neka nalazi da nastaju i propadaju, i dosljedno tome mogu biti i ne biti. Nemoguće je pak da sve što postoji bude takvo, jer ono što može ne biti, nekoć nije. Ako dakle sva bića mogu ne biti, nekoć ništa nije bilo u stvarnosti. No ako je to istina, i sada ništa ne bi postojalo, jer ono što ne postoji, ne počinje postojati osim po nečemu što postoji; ako dakle ništa nije bilo biće, nemoguće je bilo da nešto počne postojati, i tako sada ništa ne bi postojalo, što je očito lažno. Nisu dakle sva bića moguća, nego mora postojati nešto nužno u stvarnosti. Svako pak nužno biće ili ima uzrok svoje nužnosti od drugdje, ili ga nema. Nije pak moguće da se ide u beskonačnost u nužnim bićima koja imaju uzrok svoje nužnosti, kao niti u djelatnim uzrocima, kako je dokazano. Dakle, nužno je postaviti nešto što je po sebi nužno, što nema uzrok nužnosti od drugdje, nego što je uzrok nužnosti drugima, što svi nazivaju Bogom. Četvrti se put uzima iz stupnjeva koji se nalaze u stvarima. Nalazi se naime u stvarima nešto više i manje dobro, i istinito, i plemenito, i tako o drugim takvim stvarima. No više i manje izriču se o različitim stvarima prema tome što se različito približavaju nečemu što je u najvišem stupnju, kao što je toplije ono što se više približava onome što je najtoplije. Postoji dakle nešto što je najistinitije, i najbolje, i najplemenitije, i dosljedno tome u najvišem stupnju biće; jer ono što je u najvišem stupnju istinito, u najvišem je stupnju biće, kako se kaže u II. Metaphys. Ono pak što se naziva u najvišem stupnju takvim u nekom rodu, uzrok je svega što pripada tome rodu, kao što je vatra, koja je u najvišem stupnju topla, uzrok svega toploga, kako se kaže u istoj knjizi. Dakle, postoji nešto što je svim bićima uzrok bitka, i dobrote, i bilo kojega savršenstva, a to nazivamo Bogom. Peti se put uzima iz upravljanja stvarima. Vidimo naime da neka bića koja nemaju spoznaje, naime naravna tijela, djeluju radi svrhe, što je očito iz toga što uvijek ili češće djeluju na isti način kako bi postigla ono što je najbolje; odakle je očito da ne slučajno, nego iz namjere dolaze do svrhe. Ona pak bića koja nemaju spoznaju ne teže k svrsi osim upravljana od nekoga koji spoznaje i razumije, kao što je strijela upravljana od strijelca. Dakle, postoji nešto razumno od čega se sve naravne stvari usmjeruju k svrsi, a to nazivamo Bogom.

Odgovor na 1. prigovor: kako kaže Augustin u Enchiridionu, „Bog, budući da je vrhovno dobar, nipošto ne bi dopustio da išta zla bude u njegovim djelima, kada ne bi bio do te mjere svemoguć i dobar da dobro čini čak i od zla“. To dakle pripada beskonačnoj Božjoj dobroti, da dopušta zla i iz njih izvodi dobra.

Odgovor na 2. prigovor: budući da narav djeluje radi određene svrhe prema usmjeravanju nekoga višega djelatnika, nužno je ono što biva od naravi također svesti na Boga, kao na prvi uzrok. Slično tome i ono što biva s namjerom, treba svesti na neki viši uzrok, a to nisu ljudski razum i volja, jer su oni promjenjivi i podložni nedostatku; a treba sva pokretna bića i ona koja mogu manjkati svesti na neko prvo počelo koje je nepokretno i po sebi nužno, kako je pokazano.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.