I, q. 19, a. 9
Je li u Bogu volja zala
Prigovor 1. Čini se da je volja Božja o zlima. Svako, naime, dobro koje biva, Bog hoće. No, to da zla bivaju dobro je; Augustin, naime, veli u Enchirid.: „Premda ono što je zlo, utoliko ukoliko je zlo, nije dobro; ipak, da ne samo dobra, nego da budu i zla, dobro je“. Dakle, Bog hoće zla.
Prigovor 2. Nadalje, Dionizije veli u IV poglavlju De div. nom. da će zlo pridonositi savršenstvu svega (to jest svemira). I Augustin veli u Enchirid.: „Iz svega se sastoji divna ljepota cjeline, u kojoj također ono što se naziva zlim, dobro uređeno i na svoje mjesto postavljeno, uzvišenije preporučuje dobra, kako bi se više sviđala i bila hvalevrijednija dok se uspoređuju sa zlima“. No, Bog hoće sve ono što pripada savršenstvu i ljepoti svemira, jer to je ono što Bog ponajviše hoće u stvorenjima. Dakle, Bog hoće zla.
Prigovor 3. Nadalje, to da zla bivaju i ne bivaju proturječne su opreke. No, Bog ne hoće da zla ne bivaju, jer budući da neka zla bivaju, ne bi se uvijek volja Božja ispunjavala. Dakle, Bog hoće da zla bivaju.
Naprotiv, Augustin veli u knjizi De octoginta tribus quaestionibus: „Ni uz jednoga mudroga čovjeka kao začetnika čovjek ne biva gori; a Bog je izvrsniji od svakoga mudroga čovjeka; mnogo, dakle, manje uz Boga kao začetnika netko biva gori. Kada se pak veli uz njega kao začetnika, veli se uz njega koji hoće“. Ne biva, dakle, uz Boga koji hoće čovjek gori. Bjelodano je pak da po svakom zlu nešto biva gore. Dakle, Bog ne hoće zla.
Odgovaram: budući da je pojam dobra pojam poželjnoga, kako je gore rečeno, a zlo se protivi dobru; nemoguće je da se bilo koje zlo, utoliko ukoliko je takvo, želi, niti naravnom težnjom, niti životinjskom, niti razumskom, a to je volja. No, neko se zlo želi po akcidentu, utoliko ukoliko slijedi neko dobro. I to se očituje u svakoj težnji. Naravni djelatnik, naime, ne smjera lišenost ili propadanje, nego oblik, s kojim je spojena lišenost drugoga oblika, i nastajanje jednoga, koje je propadanje drugoga. Lav također ubijajući jelena smjera hranu, s kojom je spojeno ubijanje životinje. Slično bludnik smjera nasladu, s kojom je spojena nakaznost krivnje. Zlo pak koje je spojeno s nekim dobrom jest lišenost drugoga dobra. Nikada se, dakle, ne bi željelo zlo, pa ni po akcidentu, kada se dobro s kojim je zlo spojeno ne bi više željelo negoli dobro koje se oduzima po zlu. Nijedno pak dobro Bog ne hoće više od svoje dobrote, pa ipak hoće neko dobro više negoli neko drugo dobro. Otuda zlo krivnje, koje oduzima usmjerenost prema božanskomu dobru, Bog ni na koji način ne hoće. No, zlo naravnoga nedostatka ili zlo kazne hoće, hoteći neko dobro s kojim je takvo zlo spojeno; kao što, hoteći pravednost, hoće kaznu; i hoteći da se sačuva red naravi, hoće da neka bića naravno propadaju.
Odgovor na 1. prigovor: neki su rekli da, premda Bog ne hoće zla, hoće ipak da zla budu ili bivaju, jer premda zla nisu dobra, dobro je ipak da zla budu ili bivaju. To su stoga govorili jer ono što je u sebi zlo biva usmjereno k nekom dobru, za koje su usmjerenje uistinu vjerovali da se označuje u tome što se veli da zla budu ili bivaju. No, to se ne govori ispravno. Jer se zlo ne usmjeruje k dobru po sebi, nego po akcidentu. Mimo nakane je, naime, onoga koji griješi to da iz toga slijedi neko dobro; kao što je mimo nakane tiranâ bilo to da iz njihovih progona zasja strpljivost mučenikâ. I stoga se ne može reći da se takvo usmjerenje k dobru označuje po tome što se veli da to da zlo jest ili biva jest dobro, jer se ništa ne prosuđuje prema onome što mu pripada po akcidentu, nego prema onome što mu pripada po sebi.
Odgovor na 2. prigovor: zlo ne djeluje za savršenstvo i ljepotu svemira osim po akcidentu, kako je rečeno. Otuda i to što Dionizije veli: da zlo pridonosi savršenstvu svemira, zaključuje navodeći takoreći na neprikladnost.
Odgovor na 3. prigovor: premda su to da zla bivaju i da zla ne bivaju proturječne opreke, ipak htjeti da zla bivaju i htjeti da zla ne bivaju nisu proturječne opreke, budući da je oboje potvrdno. Bog, dakle, niti hoće da zla bivaju, niti hoće da zla ne bivaju, nego hoće dopustiti da zla bivaju. A to je dobro.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.