I, q. 19, a. 12
Postavlja li se prikladno glede božanske volje pet znakova
Prigovor 1. Čini se da se neprikladno glede božanske volje postavlja pet znakova, naime zabrana, zapovijed, savjet, djelovanje i dopuštenje. Naime, isto ono što nam Bog zapovijeda ili savjetuje, u nama katkada izvodi; i isto ono što zabranjuje, katkada dopušta. Dakle, ne bi se trebali oprečno dijeliti.
Prigovor 2. Nadalje, ništa Bog ne izvodi doli hoteći, kako se veli u Mudr 11. No, volja znaka razlikuje se od volje blagohotnosti. Dakle, djelovanje se ne bi trebalo obuhvaćati pod voljom znaka.
Prigovor 3. Nadalje, djelovanje i dopuštenje zajednički pripadaju svim stvorenjima, jer u svima Bog djeluje, i u svima dopušta da se nešto dogodi. No, zapovijed, savjet i zabrana pripadaju samo razumskom stvorenju. Dakle, ne ulaze prikladno u jednu diobu, budući da nisu istoga reda.
Prigovor 4. Nadalje, zlo se događa na više načina negoli dobro, jer se dobro događa na jedan način, a zlo na sve načine, kako je očito po Filozofu u II. Ethic., i po Dioniziju u IV. poglavlju De div. nom. Neprikladno se, dakle, s obzirom na zlo navodi samo jedan znak, naime zabrana; a s obzirom na dobro dva znaka, naime savjet i zapovijed.
Odgovaram: takvim znakovima volje nazivaju se oni kojima običavamo pokazati da nešto hoćemo. Netko pak može očitovati da nešto hoće ili po samome sebi, ili po drugome. Po samome sebi uistinu, utoliko ukoliko nešto čini, bilo izravno, bilo neizravno i po akcidentu. Izravno uistinu, kada sam po sebi nešto izvodi, i s obzirom na to znakom se naziva djelovanje. Neizravno pak, utoliko ukoliko ne sprječava djelovanje; onaj, naime, koji uklanja zaprjeku naziva se pokretačem po akcidentu, kako se veli u VIII. Physic. I s obzirom na to znakom se naziva dopuštenje. Po drugome pak očituje da nešto hoće utoliko ukoliko drugoga usmjeruje na činjenje nečega: ili nužnim navođenjem, što biva zapovijedanjem onoga što tko hoće i zabranjivanjem protivnoga; ili nekim nagovarajućim navođenjem, što pripada savjetu. Budući, dakle, da se na te načine očituje da netko nešto hoće, zbog toga se tih pet stvari katkada naziva imenom božanske volje, kao znakovi volje. Da se, naime, zapovijed, savjet i zabrana nazivaju Božjom voljom, očito je po onome što se veli u Mt 6: „Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji“. Da se pak dopuštenje ili djelovanje nazivaju Božjom voljom, očito je po Augustinu, koji veli u Enchirid.: „Ništa ne biva doli ono što Svevladar hoće da biva, bilo dopuštajući da biva, bilo čineći“. Ili se može reći da se dopuštenje i djelovanje odnose na sadašnjost: dopuštenje uistinu na zlo, a djelovanje na dobro. Na budućnost pak zabrana s obzirom na zlo; s obzirom pak na nužno dobro, zapovijed; a s obzirom na obilnije dobro, savjet.
Odgovor na 1. prigovor: ništa ne priječi da glede iste stvari netko na različit način očituje da nešto hoće, kao što se nalazi mnogo imena koja označuju isto. Otuda ništa ne priječi da isto podliježe zapovijedi i savjetu i djelovanju, te zabrani ili dopuštenju.
Odgovor na 2. prigovor: kao što se za Boga može metaforički označiti da hoće ono što ne hoće voljom u pravom smislu uzetom, tako se može metaforički označiti da hoće ono što u pravom smislu hoće. Otuda ništa ne priječi da o istome bude i volja blagohotnosti i volja znaka. No, djelovanje je uvijek isto s voljom blagohotnosti, ali ne zapovijed ili savjet: kako zato što je ona o sadašnjosti, a to o budućnosti; tako i zato što je ona po sebi učinak volje, a to po drugome, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: razumno je stvorenje gospodar svoga čina, i stoga se glede njega navode određeni posebni znakovi božanske volje, utoliko ukoliko razumno stvorenje Bog usmjeruje na svojevoljno djelovanje i po samome sebi. Druga pak stvorenja ne djeluju osim pokrenuta iz božanskoga djelovanja, i stoga glede drugih nemaju mjesta doli djelovanje i dopuštenje.
Odgovor na 4. prigovor: svako zlo krivnje, premda se mnogostruko događa, ipak se u ovome slaže: što se razilazi s božanskom voljom; i stoga se s obzirom na zla navodi jedan znak, naime zabrana. No, dobra na različit način stoje prema božanskoj dobroti. Jer neka su takva bez kojih ne možemo postići uživanje božanske dobrote, i s obzirom na njih jest zapovijed. Neka su pak takva kojima savršenije postižemo, i s obzirom na njih jest savjet. Ili valja reći da je savjet ne samo o postizanju boljih dobara, nego i o izbjegavanju manjih zala.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.