Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 19, a. 11

Treba li u Bogu razlikovati volju znaka

Prigovor 1. Čini se da u Bogu ne treba razlikovati volju znaka. Kao što je, naime, volja Božja uzrok stvari, tako i znanje. No, ne navode se nikakvi znakovi sa strane božanskoga znanja. Dakle, ne bi se trebali navoditi nikakvi znakovi ni sa strane božanske volje.

Prigovor 2. Nadalje, svaki znak koji se ne podudara s onim čega je znak, lažan je. Ako se, dakle, znakovi koji se navode glede božanske volje ne podudaraju s božanskom voljom, lažni su; ako se pak podudaraju, suvišno se navode. Ne treba, dakle, navoditi nikakve znakove glede božanske volje.

Naprotiv, volja je Božja jedna, budući da je ona sama bit Božja. Katkada se pak u množini označuje, kao kada se veli: „Velika su djela Gospodnja, istraživana u svim voljama njegovim“. Dakle, mora biti da se katkada znak volje uzima umjesto volje.

Odgovaram: u Bogu se neka svojstva izriču u pravom smislu, a neka prema metafori, kako je očito iz gore rečenoga. Kada se pak neke ljudske strasti u božansko izricanje unose metaforički, to biva prema sličnosti učinka; otuda se ono što je znak takve strasti u nama, u Bogu metaforički označuje imenom te strasti. Kao što su kod nas gnjevni navikli kažnjavati, otuda je samo kažnjavanje znak gnjeva, i zbog toga se samo kažnjavanje označuje imenom gnjeva kada se Bogu pripisuje. Slično se ono što u nama običava biti znak volje katkada metaforički u Bogu naziva voljom. Kao kada netko nešto zapovijeda, to je znak da hoće da to biva; otuda se božanska zapovijed katkada metaforički naziva voljom Božjom, prema onome iz Mt 6: „Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji“. No, u ovome se razlikuju volja i gnjev: jer se gnjev o Bogu nikada ne izriče u pravom smislu, budući da u svojemu glavnom shvaćanju uključuje strast; dok se volja u pravom smislu izriče o Bogu. I stoga se u Bogu razlikuje volja u pravom smislu i metaforički izrečena. Naime, volja u pravom smislu naziva se voljom blagohotnosti (beneplaciti), dok je volja metaforički izrečena volja znaka, po tome što se sam znak volje naziva voljom.

Odgovor na 1. prigovor: znanje nije uzrok onoga što biva osim po volji; ne činimo, naime, ono što znamo osim ako hoćemo. I stoga se znak ne pripisuje znanju kao što se pripisuje volji.

Odgovor na 2. prigovor: znakovi volje nazivaju se božanskim voljama ne zato što bi bili znakovi da Bog to hoće, nego zato što se ono što u nama običava biti znak htijenja, u Bogu naziva božanskim voljama. Kao što kažnjavanje nije znak da je u Bogu gnjev, nego se kažnjavanje, po samom tome što je u nama znak gnjeva, u Bogu naziva gnjevom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.