I, q. 16, a. 8
O njezinoj nepromjenjivosti
Prigovor 1. Čini se da je istina nepromjenjiva. Augustin, naime, veli u II. knjizi De libero arbitrio da istina nije jednaka umu, jer bi bila promjenjiva, kao i um.
Prigovor 2. Nadalje, ono što ostaje nakon svake promjene jest nepromjenjivo, kao što je prva tvar nerođena i nepropadljiva, jer ostaje nakon svakoga nastajanja i propadanja. No, istina ostaje nakon svake promjene, jer je nakon svake promjene istinito reći da jest ili da nije. Dakle, istina je nepromjenjiva.
Prigovor 3. Nadalje, ako se istina izreke mijenja, ponajviše se mijenja s promjenom stvari. No, tako se ne mijenja. Istina je, naime, prema Anselmu određena ispravnost, utoliko ukoliko nešto ispunjava ono što o njemu jest u božanskom umu. Ovaj pak sud: „Sokrat sjedi“, prima od božanskoga uma da označuje to da Sokrat sjedi, što označuje i onda kada on ne sjedi. Dakle, istina se suda ni na koji način ne mijenja.
Prigovor 4. Nadalje, gdje je isti uzrok, ondje je i isti učinak. No, ista je stvar uzrok istine ovih triju sudova: „Sokrat sjedi“, „sjedit će“ i „sjedio je“. Dakle, ista je njihova istina. No, potrebno je da jedno od toga bude istinito. Dakle, istina ovih sudova nepromjenjivo ostaje. I po istom razlogu svakoga drugoga suda.
Naprotiv, u Ps 11 veli se: „Umanjile su se istine od sinova ljudskih“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, istina je u pravom smislu samo u razumu, a stvari se nazivaju istinitima po istini koja je u nekom razumu. Otuda se promjenjivost istine mora promatrati glede razuma. Čija se istina uistinu u tome sastoji što ima sukladnost sa shvaćenim stvarima. Ta se pak sukladnost može mijenjati na dva načina, kao i svaka druga sličnost, zbog promjene jednoga od članova. Otuda se na jedan način istina mijenja sa strane razuma, po tome što o stvari koja stoji na isti način netko prihvaća drukčije mišljenje; na drugi način ako se, dok mišljenje ostaje isto, stvar promijeni. I na oba načina biva promjena iz istinitoga u lažno. Ako, dakle, postoji neki razum u kojemu ne može biti izmjene mišljenjâ, ili čijemu shvaćanju nijedna stvar ne može izmaknuti, u njemu je nepromjenjiva istina. Takav je pak božanski razum, kako je očito iz prethodnoga. Otuda je istina božanskoga razuma nepromjenjiva. Istina je pak našega razuma promjenjiva. Ne da bi ona sama bila subjekt promjene, nego utoliko ukoliko se naš razum mijenja iz istine u lažnost; tako se, naime, oblici mogu nazvati promjenjivima. Istina pak božanskoga razuma jest ona prema kojoj se naravne stvari nazivaju istinitima, a ona je posve nepromjenjiva.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin govori o božanskoj istini.
Odgovor na 2. prigovor: istinito i biće zamjenjivi su pojmovi. Otuda, kao što biće ne nastaje niti propada po sebi, nego po akcidentu, utoliko ukoliko ovo ili ono biće propada ili nastaje, kako se veli u I. Physic.; tako se istina mijenja, ne da nikakva istina ne bi preostala, nego zato što ne preostaje ona istina koja je prije bila.
Odgovor na 3. prigovor: sud ne samo da ima istinu onako kako se za druge stvari veli da imaju istinu, utoliko ukoliko ispunjavaju ono što je o njima uređeno od božanskoga uma; nego se veli da ima istinu na neki poseban način, utoliko ukoliko označuje istinu razuma. A ona se uistinu sastoji u sukladnosti razuma i stvari. Kada se pak ona oduzme, mijenja se istina mišljenja, a posljedično i istina suda. Tako, dakle, ovaj sud: „Sokrat sjedi“, dok on sjedi, istinit je i istinom stvari, utoliko ukoliko je određeni označujući glas; i istinom označivanja, utoliko ukoliko označuje istinito mišljenje. No, kad Sokrat ustane, ostaje prva istina, ali se druga mijenja.
Odgovor na 4. prigovor: sjedenje Sokratovo, koje je uzrok istine ovoga suda: „Sokrat sjedi“, ne stoji na isti način dok Sokrat sjedi, i nakon što je sjedio, i prije nego što je sjedio. Otuda i istina uzrokovana od toga različito stoji; i različito se označuje sudovima o sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Otuda ne slijedi da, premda je jedan od triju sudova istinit, ista istina ostaje nepromjenjiva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.