I, q. 119, a. 2
Potječe li sjeme, koje je počelo ljudskoga rađanja, od viška hrane
Prigovor 1. Čini se da sjeme nije od viška hrane, nego od supstancije onoga koji rađa. Kaže naime Damaščanin da je „rađanje djelo naravi koje iz supstancije onoga koji rađa proizvodi ono što se rađa“. No ono što se rađa, rađa se iz sjemena. Dakle, sjeme je od supstancije onoga koji rađa.
Prigovor 2. Nadalje, prema tome se sin suobličuje ocu što od njega nešto prima. No ako je sjeme iz kojega se nešto rađa od viška hrane, ništa netko ne bi primio od djeda i predaka, u kojima ta hrana nipošto nije bila. Dakle, netko se ne bi suobličio djedu i precima više nego drugim ljudima.
Prigovor 3. Nadalje, hrana čovjeka koji rađa katkada je od mesa goveda ili svinje i drugih takvih stvari. Ako bi dakle sjeme bilo od viška hrane, čovjek rođen iz sjemena imao bi veće srodstvo s govedom i svinjom nego s ocem i drugim rođacima.
Prigovor 4. Nadalje, Augustin kaže u X. knjizi super Gen. ad Litt. da smo mi bili u Adamu ne samo prema „sjemenskom zametku, nego i prema tjelesnoj supstanciji“. To pak ne bi bilo kad bi sjeme bilo iz viška hrane. Dakle, sjeme nije od viška hrane.
Naprotiv, Filozof višestruko dokazuje u knjizi De generat. animal. „da je sjeme višak hrane“.
Odgovaram: to pitanje na neki način ovisi o prethodnome. Ako je naime u ljudskoj naravi moć priopćavanja svoga oblika tuđoj tvari ne samo u drugome nego i u njoj samoj, bjelodano je da hrana, koja je u početku neslična, na koncu postaje slična po priopćenom obliku. Naravni je pak red da se nešto postupno iz mogućnosti prevodi u čin, i stoga u onome što nastaje nalazimo da je najprije svaka pojedina stvar nesavršena, a poslije se usavršuje. Bjelodano je pak da se zajedničko odnosi prema vlastitome i određenome kao nesavršeno prema savršenome, i stoga vidimo da se u nastanku životinje prije rađa životinja nego čovjek ili konj. Tako dakle i sama hrana najprije doista prima neku zajedničku moć s obzirom na sve dijelove tijela, a na koncu se određuje za ovaj ili za onaj dio. Nije pak moguće da se za sjeme uzme ono što je već pretvoreno u supstanciju udova nekim rastvaranjem. Jer to rastvoreno, ako ne bi zadržalo narav onoga od čega se rastvara, tada bi već odstupalo od naravi onoga koji rađa, kao postojeće na putu propadanja; i tako ne bi imalo moć pretvaranja drugoga u sličnu narav. Ako bi pak zadržalo narav onoga od čega se rastvara, tada, budući da bi bilo suženo na određeni dio, ne bi imalo moć pokretanja k naravi cjeline, nego samo k naravi dijela. Osim ako bi tko možda rekao da je rastvoreno od svih dijelova tijela i da zadržava narav svih dijelova. I tako bi sjeme bilo takoreći neka mala životinja u činu; a nastanak životinje iz životinje ne bi bio osim po diobi, kao što blato nastaje iz blata i kao što biva u životinjama koje žive razdijeljene. To je pak neprikladno. Preostaje dakle da sjeme nije odijeljeno od onoga što je u činu bilo cjelina, nego da je radije u mogućnosti cjelina, imajući moć za proizvođenje čitava tijela, izvedenu iz duše onoga koji rađa, kako je gore rečeno. To pak što je u mogućnosti za cjelinu jest ono što nastaje iz hrane prije nego što se pretvori u supstanciju udova. I stoga se iz toga sjeme uzima. I prema tome za hranidbenu se moć kaže da služi rodnoj jer ono što je pretvoreno po hranidbenoj moći uzima se od rodne moći kao sjeme. I tomu znak navodi Filozof: to što životinje velikoga tijela, koje trebaju mnogo hrane, imaju malo sjemena prema veličini svoga tijela i malo se razmnožavaju; i slično debeli ljudi imaju malo sjemena, zbog istoga uzroka.
Odgovor na 1. prigovor: rađanje je od supstancije onoga koji rađa u životinjama i biljkama ukoliko sjeme ima moć iz oblika onoga koji rađa i ukoliko je u mogućnosti za njegovu supstanciju.
Odgovor na 2. prigovor: suobličenje onoga koji rađa s rođenim ne biva zbog tvari, nego zbog oblika djelatnika, koji rađa sebi slično. Stoga se za to da se netko suobliči djedu ne traži da je tjelesna tvar sjemena bila u djedu, nego da u sjemenu bude neka moć izvedena iz djedove duše, posredovanjem oca.
Odgovor na 3. prigovor: i slično valja reći na treći prigovor. Naime, srodstvo se ne promatra prema tvari, nego radije prema izvođenju oblika.
Odgovor na 4. prigovor: Augustinove riječi ne treba tako razumjeti kao da bi u Adamu u činu bio ili bliži sjemenski zametak ovoga čovjeka ili njegova tjelesna supstancija, nego je i jedno i drugo bilo u Adamu prema podrijetlu. Naime, i tjelesna tvar koju pruža majka, a koju naziva tjelesnom supstancijom, potječe izvorno od Adama, i slično djelatna moć koja postoji u očevu sjemenu, a koja je bliži sjemenski zametak ovoga čovjeka. No za Krista se kaže da je bio u Adamu prema tjelesnoj supstanciji, ali ne prema sjemenskom zametku. Jer je tvar njegova tijela, koju je pružila Djevica Majka, izvedena od Adama, ali djelatna moć nije izvedena od Adama, jer njegovo tijelo nije oblikovano po moći muškoga sjemena, nego djelovanjem Duha Svetoga. Takav je naime porod priličio njemu, koji je iznad svega blagoslovljeni Bog u vjekove. Amen.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.