I, q. 119, a. 1
Pretvara li se išta od hrane u istinu ljudske naravi
Prigovor 1. Čini se da ništa od hrane ne prelazi u istinu ljudske naravi. Kaže se naime u Mt 15: „sve što ulazi na usta ide u trbuh i izbacuje se u zahod“. No ono što se izbacuje ne prelazi u istinu ljudske naravi. Dakle, ništa od hrane ne prelazi u istinu ljudske naravi.
Prigovor 2. Nadalje, Filozof u I. knjizi De generat. razlikuje meso prema vrsti i prema tvari, i kaže da meso prema tvari pristiže i odlazi. Ono pak što se rađa iz hrane pristiže i odlazi. Dakle, ono u što se hrana pretvara jest meso prema tvari, a ne meso prema vrsti. No k istini ljudske naravi pripada ono što pripada njezinoj vrsti. Dakle, hrana ne prelazi u istinu ljudske naravi.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da k istini ljudske naravi pripada korijenska vlaga; koja se, ako se izgubi, ne može obnoviti, kako kažu liječnici. Mogla bi se pak obnoviti kad bi se hrana pretvarala u samu vlagu. Dakle, hrana se ne pretvara u istinu ljudske naravi.
Prigovor 4. Nadalje, kad bi hrana prelazila u istinu ljudske naravi, što se god u čovjeku izgubi, moglo bi se obnoviti. No smrt čovjeka ne događa se osim po gubitku nečega. Mogao bi se dakle čovjek uzimanjem hrane zauvijek štititi protiv smrti.
Prigovor 5. Nadalje, kad bi hrana prelazila u istinu ljudske naravi, ništa ne bi bilo u čovjeku što ne bi moglo otići i popraviti se, jer ono što se u čovjeku rađa iz hrane može i otići i popraviti se. Ako bi dakle čovjek dugo živio, slijedilo bi da ništa što je u njemu bilo tvarno u početku njegova nastanka ne bi na koncu ostalo u njemu. I tako to ne bi bio isti čovjek po broju kroz čitav svoj život, budući da se za to da nešto bude isto po broju traži istovjetnost tvari. To je pak neprikladno. Dakle, hrana ne prelazi u istinu ljudske naravi.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De vera relig.: „pokvarena tjelesna hrana, to jest ona koja gubi svoj oblik, prelazi u ustroj udova“. No ustroj udova pripada istini ljudske naravi. Dakle, hrana prelazi u istinu ljudske naravi.
Odgovaram: prema Filozofu u II. Metaphys., „ovako se svaka pojedina stvar odnosi prema istini kako se odnosi prema bitku“. Ono dakle pripada istini nečije naravi što je od ustroja same njegove naravi. No narav se može razmatrati na dva načina: na jedan način općenito, prema pojmu vrste; na drugi način prema tome što je u ovom pojedincu. K istini dakle neke naravi promatrane općenito pripada njezin oblik i tvar uzeti općenito; k istini pak naravi promatrane u ovoj pojedinosti pripada označena pojedinačna tvar i oblik po takvoj tvari individuiran. Kao što je od istine ljudske naravi općenito ljudska duša i tijelo, ali od istine ljudske naravi u Petru i Martinu jest ova duša i ovo tijelo. Neke su pak stvari takve da se njihovi oblici ne mogu sačuvati osim u jednoj označenoj tvari, kao što se oblik sunca ne može sačuvati osim u tvari koja je u činu sadržana pod njim. I prema tom su načinu neki postavili da se ljudski oblik ne može sačuvati osim u stanovitoj označenoj tvari, koja je naime od početka bila takvim oblikom uobličena u prvome čovjeku. Tako da što god bi drugo mimo onoga što se iz prvoga roditelja izvodi na potomke bilo dodano ne pripada istini ljudske naravi, kao da uistinu ne prima oblik ljudske naravi. Nego se ona tvar koja je u prvom čovjeku bila podložena ljudskom obliku u samoj sebi umnaža, i na taj se način mnoštvo ljudskih tijela izvodi iz tijela prvoga čovjeka. I prema njima hrana se ne pretvara u istinu ljudske naravi, nego kažu da se hrana uzima kao stanovito poticanje naravi, to jest da se opire djelovanju naravne topline kako ne bi potrošila korijensku vlagu; kao što se olovo ili kositar dodaje srebru da se ne potroši ognjem. No to je stajalište višestruko nerazumno. Prvo doista zato što je istoga razloga to da neki oblik može nastati u drugoj tvari i to da može napustiti vlastitu tvar, i stoga je sve što nastaje podložno propadanju, i obrnuto. Bjelodano je pak da ljudski oblik može napustiti ovu tvar koja mu je podložena, inače ljudsko tijelo ne bi bilo propadljivo. Stoga preostaje da može prispjeti i drugoj tvari, dok nešto drugo prelazi u istinu ljudske naravi. Drugo, jer u svemu čija se tvar nalazi čitava pod jednim pojedincem nema osim jednoga pojedinca u jednoj vrsti, kako je očito u suncu i mjesecu i tome slično. Tako dakle ne bi bio osim jedan pojedinac ljudske vrste. Treće, jer nije moguće da se umnažanje tvari promatra osim ili samo prema količini, kao što biva u razrijeđenim stvarima čija tvar prima veće protežnosti; ili također prema supstanciji tvari. No dok ostaje samo ista supstancija tvari, ne može se reći da je umnožena, jer isto prema samome sebi ne tvori mnoštvo, budući da je nužno da svako mnoštvo bude uzrokovano iz neke diobe. Stoga je potrebno da neka druga supstancija tvari pristigne, ili po stvaranju, ili po pretvaranju drugoga u nju. Stoga preostaje da se neka tvar ne može umnožiti osim ili razrjeđivanjem, kao kada iz vode nastaje zrak; ili pretvaranjem druge stvari, kao što se oganj umnaža dodavanjem drva; ili stvaranjem tvari. No bjelodano je da se umnažanje tvari u ljudskim tijelima ne događa po razrjeđivanju, jer bi tako tijela ljudi savršene dobi bila nesavršenija od tijela djece. Niti opet po stvaranju nove tvari, jer prema Grguru „sve je ujedno stvoreno prema supstanciji tvari, premda ne prema vrsti oblika“. Stoga preostaje da umnažanje ljudskoga tijela ne biva osim po tome što se hrana pretvara u istinu ljudskoga tijela. Četvrto, jer budući da se čovjek ne razlikuje od životinja i biljaka prema vegetativnoj duši, slijedilo bi da se ni tijela životinja i biljaka ne bi umnažala pretvaranjem hrane u hranjeno tijelo, nego po stanovitom umnažanju. Koje ne može biti naravno, budući da se tvar prema naravi ne proteže osim do određene količine; niti se opet nalazi da išta naravno raste osim po razrjeđivanju ili pretvaranju drugoga u njega. I tako bi čitavo djelovanje rodne i hranidbene moći, koje se nazivaju naravnim moćima, bilo čudesno. Što je posve neprikladno. Stoga su drugi rekli da ljudski oblik može doista nastati iznova u nekoj drugoj tvari ako se promatra ljudska narav općenito, ali ne ako se uzme kako je u ovome pojedincu, u kojemu ljudski oblik postojano ostaje u stanovitoj određenoj tvari kojoj se najprije utiskuje u nastanku ovoga pojedinca, tako da tu tvar nikada ne napušta sve do konačnoga propadanja pojedinca. I za tu tvar kažu da prvenstveno pripada istini ljudske naravi. No jer takva tvar ne dostaje za dužnu količinu, traži se da pristigne druga tvar po pretvaranju hrane u supstanciju hranjenoga koliko dostaje za dužan rast. I za tu tvar kažu da drugotno pripada istini ljudske naravi, jer se ne traži za prvi bitak pojedinca, nego za njegovu količinu. Ako pak već išta drugo pristigne iz hrane, ne pripada istini ljudske naravi, govoreći u pravom smislu. No to je također neprikladno. Prvo doista zato što to mišljenje sudi o tvari živih tijela na način neživih tijela; u kojima premda postoji moć za rađanje sličnoga u vrsti, nema ipak u njima moći za rađanje nečega sebi sličnoga prema pojedincu; koja je moć u živim tijelima hranidbena moć. Ništa se dakle po hranidbenoj moći ne bi dodavalo živim tijelima kad se hrana ne bi pretvarala u istinu njihove naravi. Drugo zato što je djelatna moć koja se nalazi u sjemenu stanoviti utisak izveden iz duše onoga koji rađa, kako je gore rečeno. Stoga ne može biti veće moći u djelovanju nego sama duša iz koje se izvodi. Ako dakle iz moći sjemena neka tvar uistinu prima oblik ljudske naravi, još mnogo više moći će duša u sjedinjenu hranu utisnuti pravi oblik ljudske naravi po hranidbenoj moći. Treće, jer se za hranom oskudijeva ne samo radi rasta, inače nakon dovršenoga rasta ne bi bila nužna, nego i radi obnavljanja onoga što se gubi djelovanjem naravne topline. No ne bi bilo obnavljanja kad ono što nastaje iz hrane ne bi stupalo na mjesto izgubljenoga. Stoga, kao što je ono što je najprije bilo unutra od istine ljudske naravi, tako i ono što nastaje iz hrane. I zato prema drugima treba reći da se hrana uistinu pretvara u istinu ljudske naravi ukoliko uistinu prima vrstu mesa i kosti i takvih dijelova. I to je ono što Filozof kaže u II. De anima da „hrana hrani ukoliko je u mogućnosti meso“.
Odgovor na 1. prigovor: Gospodin ne kaže da se sve u cjelini što ulazi na usta izbacuje u zahod, nego sve, jer se od bilo koje hrane nešto nečisto izbacuje u zahod. Ili se može reći da se što god nastaje iz hrane može također naravnom toplinom rastvoriti i kroz stanovite skrivene pore izlučiti, kako Jeronim tumači.
Odgovor na 2. prigovor: neki su pod mesom prema vrsti razumjeli ono što najprije prima ljudsku vrstu, što se uzima od onoga koji rađa, i za to kažu da uvijek ostaje dokle god pojedinac traje. Mesom pak prema tvari kažu da jest ono koje nastaje iz hrane, i za njega kažu da ne ostaje uvijek, nego da kako pristiže, tako i odlazi. No to je protiv Aristotelove namjere. Kaže naime ondje da, kao što je u svakoj od stvari koje imaju vrstu u tvari, recimo u drvetu i kamenu, „tako je i u mesu: ovo je prema vrsti, a ono prema tvari“. Bjelodano je pak da spomenuto razlikovanje nema mjesta u neživim stvarima, koje se ne rađaju iz sjemena niti se hrane. I opet, budući da se ono što nastaje iz hrane pridružuje hranjenom tijelu na način miješanja, kao što se voda miješa s vinom, kako ondje navodi primjer Filozof, ne može biti druga narav onoga što pristiže i onoga komu pristiže, budući da je već postalo jedno po pravom miješanju. Stoga nema nikakva razloga da se jedno troši naravnom toplinom, a drugo da ostaje. I zato valja drukčije reći: da to Filozofovo razlikovanje nije prema različitim vrstama mesa, nego je istoga mesa prema različitom promatranju. Ako se naime promatra meso prema vrsti, to jest prema onome što je formalno u njemu, tako uvijek ostaje, jer uvijek ostaje narav mesa i njegovo naravno raspoloženje. No ako se promatra meso prema tvari, tako ne ostaje, nego se postupno troši i obnavlja, kao što je očito u ognju peći, čiji oblik ostaje, ali se tvar postupno troši i druga se postavlja na njezino mjesto.
Odgovor na 3. prigovor: pod korijenskom vlagom razumijeva se da pripada sve ono u čemu se temelji moć vrste. Što ako se oduzme, ne može se obnoviti, kao ako se odsiječe ruka ili noga ili nešto tome slično. No hranidbena je vlaga ona koja još nije prispjela k tome da savršeno primi narav vrste, nego je na putu k tome; kakva je krv i druge takve stvari. Stoga ako se takve stvari oduzmu, ostaje još uvijek moć vrste u korijenu, koja se ne uklanja.
Odgovor na 4. prigovor: svaka moć u trpnom tijelu neprekidnim se djelovanjem oslabljuje, jer takvi djelatnici također trpe. I zato je pretvorbena moć u početku doista tako snažna da može pretvoriti ne samo ono što dostaje za obnavljanje izgubljenoga nego i za rast. Poslije pak ne može pretvoriti osim koliko dostaje za obnavljanje izgubljenoga, i tada prestaje rast. Naposljetku ni to ne može, i tada nastaje opadanje. Zatim, kada takva moć posvema zataji, životinja umire. Kao što se moć vina koje pretvara primiješanu vodu postupno primjesom vode oslabljuje, tako da naposljetku sve postane vodenasto, kako Filozof navodi primjer u I. knjizi De generat.
Odgovor na 5. prigovor: kako Filozof kaže u I. knjizi De generat., kada se neka tvar po sebi pretvara u oganj, tada se kaže da oganj iznova nastaje; kada se pak neka tvar pretvara u prethodno postojeći oganj, kaže se da se oganj hrani. Stoga ako čitava tvar ujedno izgubi vrstu ognja i druga se tvar pretvori u oganj, bit će drugi oganj po broju. Ako se pak postupno, dok jedno drvo izgara, drugo postavlja, i tako redom sve dok se sve prvotno ne potroši, uvijek ostaje isti oganj po broju, jer ono što se dodaje uvijek prelazi u prethodno postojeće. I slično treba razumjeti u živim tijelima, u kojima se iz hrane obnavlja ono što se naravnom toplinom troši.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.