I, q. 118, a. 3
Jesu li sve duše bile ujedno stvorene
Prigovor 1. Čini se da su ljudske duše bile stvorene ujedno u početku svijeta. Kaže se naime u Post 2: „počinu Bog od svakoga djela koje bijaše učinio“. To pak ne bi bilo kad bi svakodnevno nove duše stvarao. Dakle, sve su duše bile ujedno stvorene.
Prigovor 2. Nadalje, savršenstvu svemira ponajviše pripadaju duhovne supstancije. Ako bi se dakle duše stvarale ujedno s tijelima, svakodnevno bi se bezbrojne duhovne supstancije dodavale savršenstvu svemira, pa bi tako svemir u početku bio nesavršen. Što je protiv onoga što se kaže u Post 2: „da je Bog dovršio sve djelo svoje“.
Prigovor 3. Nadalje, svršetak stvari odgovara njezinu početku. No intelektualna duša ostaje nakon što je tijelo uništeno. Dakle, počela je biti prije tijela.
Naprotiv, kaže se u knjizi De Eccles. Dogmat. da se „ujedno duša stvara s tijelom“.
Odgovaram: neki su postavili da intelektualnoj duši pripada akcidentalno da se sjedini s tijelom, postavljajući da je ona istoga stanja s duhovnim supstancijama koje se ne sjedinjuju s tijelom. I zato su postavili da su duše ljudi stvorene ujedno u početku s anđelima. No to je mišljenje lažno. Prvo doista s obzirom na korijen. Kad bi naime akcidentalno pristojalo duši da se sjedini s tijelom, slijedilo bi da bi čovjek, koji se uspostavlja iz toga sjedinjenja, bio biće po akcidentu; ili da bi duša bila čovjek, što je lažno, kako je gore pokazano. To pak da ljudska duša nije iste naravi s anđelima sam različit način razumijevanja pokazuje, kako je gore pokazano; čovjek naime razumijeva primajući od osjetila i obraćajući se k predodžbama, kako je gore pokazano. I zato treba bivati sjedinjen s tijelom, koje treba za djelovanje osjetnoga dijela. Što se o anđelu ne može reći. Drugo, bjelodana je lažnost u samoj postavci. Ako je naime duši naravno da se sjedini s tijelom, biti bez tijela protivno joj je naravi, i bez tijela postojeća nema savršenstvo svoje naravi. Nije pak bilo prikladno da Bog od nesavršenih stvari započne svoje djelo i od onoga što je mimo naravi; nije naime načinio čovjeka bez ruke ili bez noge, koji su naravni dijelovi čovjeka. Mnogo dakle manje načinio je dušu bez tijela. Ako pak netko kaže da nije naravno duši da se sjedini s tijelom, valja istražiti uzrok zašto su sjedinjene s tijelima. Valja pak reći da je to učinjeno ili iz njezine volje, ili iz drugoga uzroka. Ako iz njezine volje, čini se da je to neprikladno. Prvo doista zato što bi ta volja bila nerazumna kad ne bi trebala tijelo, a htjela bi mu se sjediniti; ako bi ga naime trebala, naravno bi joj bilo da se tijelu sjedini, jer narav ne zatajuje u nužnome. Drugo, jer ne bi bilo nikakva razloga zašto bi duši stvorenoj u početku svijeta nakon tolikih vremena pristupila volja da se sada sjedini s tijelom. Duhovna je naime supstancija iznad vremena, kao ona koja nadilazi ophodnje neba. Treće, jer bi se činilo da je slučajno što bi se ova duša sjedinila s ovim tijelom, budući da se za to traži stjecanje dviju volja: naime, duše koja dolazi i čovjeka koji rađa. Ako se pak mimo svoje volje sjedinjuje s tijelom i mimo svoje naravi, valja da to bude iz uzroka koji nanosi nasilje, i tako će joj to biti mučno i žalosno. Što je prema Origenovoj zabludi, koji je postavio da se duše utjelovljuju zbog kazne za grijeh. Stoga, budući da je sve to neprikladno, jednostavno valja ispovijedati da duše nisu stvorene prije tijelâ, nego se ujedno stvaraju kad se ulijevaju u tijela.
Odgovor na 1. prigovor: za Boga se kaže da je prestao sedmoga dana ne doista od svakoga djela, budući da se kaže u Iv 5: „Otac moj sve do sada djeluje“; nego od stvaranja novih rodova i vrsta stvari, kojih u prvim djelima na neki način ne bi bilo prethodno. Tako su naime duše koje se sada stvaraju prethodno postojale prema sličnosti vrste u prvim djelima, u kojima je bila stvorena Adamova duša.
Odgovor na 2. prigovor: savršenstvu svemira u pogledu broja pojedinaca svakodnevno se može dodati nešto, ali ne u pogledu broja vrsta.
Odgovor na 3. prigovor: to što duša ostaje bez tijela događa se po propadanju tijela, koje je uslijedilo iz grijeha. Stoga nije bilo prikladno da od toga započnu djela Božja, jer, kako je pisano u Mudr 1: „Bog nije stvorio smrt, nego su je bezbožnici rukama i riječima prizvali“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.