Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 116, a. 1

Postoji li sudbina

Prigovor 1. Čini se da sudbina nije ništa. Kaže naime Grgur u homiliji za Bogojavljenje: „daleko bilo od srdaca vjernika da kažu kako je sudbina išta“.

Prigovor 2. Nadalje, ono što biva po sudbini nije nepredviđeno, jer, kako Augustin kaže u V. knjizi De Civ. Dei, „razumijemo da je sudbina rečena od fando, to jest od govorenja“; tako da se po sudbini kaže da biva ono što je unaprijed izrečeno od nekoga tko određuje. No ono što je predviđeno nije nepredviđeno niti slučajno. Ako se dakle stvari zbivaju po sudbini, isključit će se slučaj i kob iz stvari.

Naprotiv, ono što ne postoji, ne definira se. No Boetije u IV. knjizi De Consol. definira sudbinu govoreći da je „sudbina raspored usađen u pokretne stvari po kojemu providnost svaku povezuje u njezine redove“. Dakle, sudbina je nešto.

Odgovaram: u nižim se stvarima čini da neke potječu od kobi ili slučaja. Događa se pak katkada da je nešto, povezano s nižim uzrocima, kobno ili slučajno, što se ipak, povezano s nekim višim uzrokom, nalazi nakanjenim po sebi. Kao ako dva sluge nekoga gospodara budu poslana od njega na isto mjesto, pri čemu jedan za drugoga ne zna: susret dvaju slugu, ako se poveže sa samim slugama, slučajan je, jer se događa mimo namjere obojice; ako se pak poveže s gospodarom, koji je to unaprijed odredio, nije slučajan, nego po sebi nakanjen. Bili su dakle neki koji su takve slučajnosti i kobi što se događaju u ovim nižim stvarima htjeli ne svoditi ni na koji viši uzrok. I oni su zanijekali sudbinu i providnost, kako o Tuliju navodi Augustin u V. knjizi De Civ. Dei. Što je protiv onoga što je gore rečeno o providnosti. Neki su pak sve kobne i slučajne stvari koje se događaju u ovim nižim, bilo u naravnim stvarima bilo u ljudskim stvarima, htjeli svesti na viši uzrok, to jest na nebeska tijela. I prema njima sudbina nije ništa drugo nego „položaj zvijezda u kojemu je svatko začet ili rođen“. No to ne može opstojati, zbog dvoga. Prvo doista s obzirom na ljudske stvari. Jer je već pokazano da ljudski čini nisu podložni djelovanju nebeskih tijela, osim po akcidentu i neizravno. A sudbinski uzrok, budući da ima uređenje nad onim što se događa po sudbini, nužno mora biti izravno i po sebi uzrok onoga što se čini. Drugo, s obzirom na sve što biva po akcidentu. Rečeno je naime gore da ono što je po akcidentu nije u pravom smislu biće niti jedno. A svako djelovanje naravi završava u nečemu jednom. Stoga je nemoguće da ono što je po akcidentu bude po sebi učinak nekoga naravnoga djelatnoga počela. Nijedna dakle narav po sebi ne može ovo učiniti, da onaj tko namjerava kopati grob pronađe blago. Bjelodano je pak da nebesko tijelo djeluje na način naravnoga počela, stoga su i njegovi učinci na ovome svijetu naravni. Nemoguće je dakle da neka djelatna moć nebeskoga tijela bude uzrok onoga što se ovdje čini po akcidentu, bilo od slučaja bilo od kobi. I zato valja reći da se ono što se ovdje događa po akcidentu, bilo u naravnim stvarima bilo u ljudskim stvarima, svodi na neki predodređujući uzrok, a to je božanska providnost. Zato što ništa ne priječi da se ono što je po akcidentu prihvati kao jedno od nekoga razuma, inače razum ne bi mogao oblikovati ovu tvrdnju: kopač groba našao je blago. I kao što to razum može shvatiti, tako može i učiniti, kao kad bi netko znajući na kojemu je mjestu skriveno blago potaknuo nekoga seljaka koji to ne zna da ondje kopa grob. I tako ništa ne priječi da se ono što se ovdje čini po akcidentu, kao kobno ili slučajno, svede na neki uređujući uzrok koji djeluje po razumu, a osobito božanskom razumu. Jer jedini Bog može promijeniti volju, kako je gore utvrđeno. Pa posljedično uređenje ljudskih čina, čije je počelo volja, treba pripisati samomu Bogu. Tako dakle, ukoliko je sve što se ovdje čini podložno božanskoj providnosti, kao po njoj unaprijed određeno i takoreći unaprijed izrečeno, možemo postaviti sudbinu, premda su se tim nazivom sveti naučitelji ustezali služiti zbog onih koji su na silu položaja zvijezda taj naziv navodili. Stoga Augustin kaže u V. knjizi De Civ. Dei: „ako stoga itko ljudske stvari pripisuje sudbini jer samu Božju volju ili moć naziva imenom sudbine, neka zadrži smisao, a jezik ispravi“. I tako također Grgur niječe da sudbina postoji.

Odgovor na 1. prigovor: odatle je jasan odgovor na prvi prigovor.

Odgovor na 2. prigovor: ništa ne priječi da neke stvari budu kobne ili slučajne s obzirom na bliže uzroke, ali ne s obzirom na božansku providnost; tako naime ništa ne biva nasumce na svijetu, kako Augustin kaže u knjizi De diversis quaestionibus octoginta tribus.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.