I, q. 113, a. 1
Čuvaju li anđeli ljude
Prigovor 1. Čini se da anđeli ne čuvaju ljude. Čuvari se naime dodjeljuju nekima ili zato što ne znaju ili zato što ne mogu čuvati sami sebe, poput djece i bolesnika. No čovjek može čuvati samoga sebe po slobodnoj odluci; i zna, po naravnoj spoznaji naravnoga zakona. Dakle, čovjek se ne čuva od anđela.
Prigovor 2. Nadalje, gdje je prisutna jača zaštita, slabija se čini suvišnom. No ljudi se čuvaju od Boga, prema onome iz Ps 120: „ne drijema i ne spava onaj koji čuva Izraela“. Dakle, nije nužno da se čovjek čuva od anđela.
Prigovor 3. Nadalje, propast čuvanoga pada na nemar čuvara, stoga se kaže nekome u 1 Kr 20: „čuvaj ovoga čovjeka; ako utekne, tvoj će život biti za njegov život“. No mnogi ljudi svakodnevno propadaju upadajući u grijeh, kojima bi anđeli mogli priteći u pomoć ili vidljivo se ukazujući, ili čineći čudesa, ili na neki sličan način. Bili bi dakle anđeli nemarni kad bi njihovu čuvanju ljudi bili povjereni, što je očito da je lažno. Dakle, anđeli nisu čuvari ljudi.
Naprotiv, kaže se u Psalmu: „anđelima je svojim zapovjedio za tebe, da te čuvaju na svim putovima tvojim“.
Odgovaram: prema smislu božanske providnosti ovo se u svim stvarima nalazi: da se pokretne i promjenjive stvari pokreću i ravnaju po nepokretnima i nepromjenjivima, kao što se sve tjelesno ravna po nepokretnim duhovnim supstancijama, a niža tijela po višim tijelima, koja su nepromjenjiva prema supstanciji. Ali i mi se sami ravnamo oko zaključaka u kojima možemo različito mnjeti po počelima koja nepromjenjivo držimo. Bjelodano je pak da se u djelovanju čovjekova spoznaja i osjećaj mogu mnogostruko mijenjati i odstupati od dobra. I zato je bilo nužno da se ljudima anđeli dodijele za čuvanje, po kojima bi se ravnali i pokretali na dobro.
Odgovor na 1. prigovor: po slobodnoj odluci čovjek može na neki način izbjeći zlo, ali ne dostatno, jer slabi oko osjećaja dobra zbog mnogostrukih strasti duše. Slično također opća spoznaja naravnoga zakona, koja je čovjeku naravno prisutna, na neki način usmjerava čovjeka na dobro, ali ne dostatno, jer u primjeni općih počela prava na pojedinačna djela događa se da čovjek mnogostruko zataji. Stoga se kaže u Mudr 9: „misli su smrtnika plašljive i nesigurni su naši naumi“. I zato je čovjeku bilo nužno čuvanje anđela.
Odgovor na 2. prigovor: za dobro djelovanje traže se dvije stvari. Prvo doista da se osjećaj prigne k dobru, što se doista u nama zbiva po habitusu moralne kreposti. Drugo pak da razum pronađe prikladne putove za usavršavanje dobra kreposti, što doista Filozof pripisuje razboritosti. Što se dakle tiče prvoga, Bog neposredno čuva čovjeka ulijevajući mu milost i kreposti. Što se pak tiče drugoga, Bog čuva čovjeka kao opći poučavatelj, čija pouka do čovjeka dolazi posredovanjem anđela, kako je gore navedeno.
Odgovor na 3. prigovor: kao što se ljudi od naravnoga poticaja na dobro udaljuju zbog strasti grijeha, tako se također udaljuju od poticaja dobrih anđela, koji biva nevidljivo po tome što ljude prosvjetljuju za dobro djelovanje. Stoga to što ljudi propadaju ne treba pripisati nemaru anđela, nego zloći ljudi. A to što se katkada, mimo općega zakona, ljudima vidljivo ukazuju, biva iz posebne Božje milosti, kao što se i mimo reda naravi čudesa događaju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.