I, q. 110, a. 2
Pokorava li se tjelesno stvorenje anđelima na mig
Prigovor 1. Čini se da se tjelesna tvar pokorava anđelima na mig. Veća je naime anđeoska moć nego moć duše. No poimanju duše pokorava se tjelesna tvar, naime tijelo se čovjekovo mijenja iz poimanja duše na toplinu i hladnoću, a katkada sve do zdravlja i bolesti. Dakle, mnogo se više prema anđelovu poimanju mijenja tjelesna tvar.
Prigovor 2. Nadalje, što god može niža moć, može i viša moć. No anđeoska je moć viša od tjelesne moći. A tijelo svojom moći može promijeniti tjelesnu tvar k nekom obliku; kao kada vatra rađa vatru. Dakle, još mnogo jače svojom moći anđeli mogu tjelesnu tvar promijeniti k nekom obliku.
Prigovor 3. Nadalje, svekolikom se tjelesnom naravi upravlja po anđelima, kako je rečeno, i tako se čini da se tijela odnose prema anđelima poput oruđa; jer pojam je oruđa da bude pokrenuti pokretač. No u učincima se nešto nalazi iz moći glavnih djelatnika što ne može biti po moći oruđa; a to je ono što je glavnije u učinku. Kao što je probavljanje hrane po moći naravne topline, koja je oruđe hranidbene duše; no to što nastaje živo meso jest iz moći duše. Slično to što se drvo siječe pripada pili; no to što se prispijeva k obliku postelje jest iz zamisli umijeća. Dakle, supstancijalni oblik, koji je najglavniji u tjelesnim učincima, biva iz anđeoske moći. Tvar se dakle pokorava anđelima za svoje oblikovanje.
Naprotiv, Augustin kaže u III. knjizi De Trin.: „ne valja smatrati da ovim anđelima prijestupnicima na mig služi ova tvar vidljivih stvari, nego samomu Bogu“.
Odgovaram: platonici su postavili da se oblici koji su u tvari uzrokuju iz nematerijalnih oblika, jer su držali da su materijalni oblici stanovita sudioništva nematerijalnih oblika. I njih je u nečemu slijedio Avicena, koji je postavio da svi oblici koji su u tvari proizlaze iz poimanja inteligencije i da su tjelesni djelatnici samo oni koji pripravljaju za oblike. Koji se čine u tome prevarenima što su smatrali da je oblik takoreći nešto načinjeno po sebi, kako bi tako proizlazio iz nekoga formalnoga počela. No kako Filozof dokazuje u VII. Metaphys., ono što vlastito nastaje jest složeno biće, jer to vlastito jest takoreći opstojno. Oblik se pak ne naziva bićem kao da bi sam bio, nego kao ono čime nešto jest, pa tako posljedično ni oblik vlastito ne nastaje; onoga je naime nastajati čije je biti, budući da nastajanje nije ništa drugo nego put u bitak. Bjelodano je pak da je učinjeno slično onomu koji čini, jer svaki djelatnik čini sebi slično. I stoga ono što čini naravne stvari ima sličnost sa složenim bićem: ili zato što jest složeno biće, kao što vatra rađa vatru; ili zato što je čitavo složeno biće, i s obzirom na tvar i s obzirom na oblik, u njegovoj moći; što je vlastito Bogu. Tako se dakle svako uobličenje tvari zbiva ili neposredno od Boga, ili od nekoga tjelesnoga djelatnika; a ne neposredno od anđela.
Odgovor na 1. prigovor: naša se duša sjedinjuje s tijelom kao oblik; i tako nije čudo ako se ono formalno mijenja iz njezina poimanja, ponajviše kad je gibanje osjetne težnje, koje biva s nekom tjelesnom promjenom, podložno zapovijedi razuma. Anđeo se pak ne odnosi tako prema naravnim tijelima. Stoga razlog ne vrijedi.
Odgovor na 2. prigovor: ono što može niža moć, viša moć može ne na isti, nego na izvrsniji način, kao što razum spoznaje osjetilne stvari na izvrsniji način nego osjetilo. I tako anđeo na izvrsniji način mijenja tjelesnu tvar nego tjelesni djelatnici, naime pokrećući same tjelesne djelatnike, kao viši uzrok.
Odgovor na 3. prigovor: ništa ne priječi da iz anđeoske moći slijede neki učinci u naravnim stvarima za koje tjelesni djelatnici ne bi dostajali. No to ne znači da se tvar pokorava anđelima na mig; kao što se ni kuharima tvar ne pokorava na mig zato što oni postižu neki način kuhanja po vatri prema nekom prilagođavanju umijeća koje vatra sama po sebi ne bi učinila; budući da svođenje tvari u čin supstancijalnoga oblika ne nadilazi moć tjelesnoga djelatnika, jer slično je rođeno da čini sebi slično.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.