I, q. 107, a. 1
Govori li jedan anđeo drugomu
Prigovor 1. Čini se da jedan anđeo drugomu ne govori. Kaže naime Grgur u XVIII. knjizi Moralium da „u stanju uskrsnuća tjelesnost udova ne skriva um svakoga pojedinoga od očiju drugoga“. Mnogo se dakle manje um jednoga anđela skriva od drugoga. No govor služi tome da se drugomu očituje ono što je skriveno u umu. Dakle, nije potrebno da jedan anđeo drugomu govori.
Prigovor 2. Nadalje, dvostruk je govor: unutarnji, po kojem netko sam sebi govori; i vanjski, po kojem netko govori drugomu. No vanjski govor biva po nekom osjetilnom znaku, recimo glasom ili migom ili nekim udom tijela, poput jezika ili prsta, što anđelima ne može pristajati. Dakle, jedan anđeo drugomu ne govori.
Prigovor 3. Nadalje, onaj koji govori pobuđuje onoga koji sluša da pazi na njegov govor. No ne vidi se po čemu bi jedan anđeo pobudio drugoga da pazi, jer to kod nas biva nekim osjetilnim znakom. Dakle, jedan anđeo ne govori drugomu.
Naprotiv, kaže se u 1 Kor 13: „kad bih jezicima ljudskim govorio i anđeoskim“.
Odgovaram: u anđelima postoji stanoviti govor; ali, kako kaže Grgur u II. knjizi Moralium, „dostojno je da se naš um, nadilazeći kakvoću tjelesnoga govora, uzdigne k uzvišenim i nepoznatim načinima nutarnjega govora“. Da bi se dakle razumjelo kako jedan anđeo drugomu govori, treba razmotriti da, kako smo gore rekli kad se raspravljalo o činima i moćima duše, volja pokreće razum na njegovo djelovanje. Spoznatljivo je pak u razumu na tri načina: prvo doista u habitusu, ili prema pamćenju, kako Augustin kaže; drugo pak kao u činu razmotreno ili poimano; treće kao k drugomu usmjereno. Bjelodano je pak da se iz prvoga stupnja u drugi spoznatljivo prenosi po zapovijedi volje, stoga se u definiciji habitusa kaže: kojim se tko služi kada hoće. Slično pak i iz drugoga stupnja prenosi se u treći po volji, jer se po volji pojam uma usmjerava k drugomu, recimo ili da se nešto učini ili da se drugomu očituje. Kada se pak um obrati da u činu razmotri ono što ima u habitusu, netko govori sam sebi, jer sam se pojam uma naziva unutarnjom riječju. No iz toga što se pojam anđeoskoga uma usmjeri da se očituje drugomu, po volji samoga anđela, pojam uma jednoga anđela postaje poznat drugomu, i tako jedan anđeo govori drugomu. Naime, govoriti drugomu nije ništa drugo nego pojam uma drugomu očitovati.
Odgovor na 1. prigovor: u nama je unutarnji pojam uma zatvoren takoreći dvostrukom zaprekom. Prvo doista samom voljom, koja pojam razuma može zadržati iznutra ili usmjeriti prema van. I u pogledu toga um jednoga nitko drugi ne može vidjeti osim samoga Boga, prema onome iz 1 Kor 2: „što je u čovjeku, nitko ne zna osim duha čovjekova koji je u njemu“. Drugo pak zatvoren je čovjekov um pred drugim čovjekom debljinom tijela. Stoga, čak i kad volja usmjeri pojam uma da ga očituje drugomu, drugi ga ne spoznaje odmah, nego valja upotrijebiti neki osjetilni znak. I to je ono što Grgur kaže u II. knjizi Moralium: „pred tuđim očima unutar skrovitosti uma stojimo takoreći iza zida tijela, ali kada želimo očitovati sami sebe, takoreći kroz vrata jezika izlazimo, kako bismo pokazali kakvi smo iznutra“. Tu pak zapreku anđeo nema. I zato čim želi očitovati svoj pojam, drugi ga smjesta spoznaje.
Odgovor na 2. prigovor: vanjski govor koji biva glasom nama je potreban zbog zapreke tijela. Stoga ne priliči anđelu, nego samo unutarnji govor; k kojemu pripada ne samo to da govori sebi iznutra poimajući, nego i to da ga voljom usmjerava k očitovanju drugomu. I tako se jezikom anđelâ u prenesenom smislu naziva sama moć anđela kojom svoj pojam očituje.
Odgovor na 3. prigovor: što se tiče dobrih anđela, koji uvijek jedan drugoga vide u Riječi, ne bi bilo potrebno postavljati išta što pobuđuje, jer kao što jedan uvijek vidi drugoga, tako uvijek vidi sve što je u njemu k njemu usmjereno. No jer su i u stanju stvorene naravi mogli jedan drugomu govoriti, a zli anđeli i sada govore jedan drugomu, treba reći da se, kao što se osjetilo pokreće od osjetnoga, tako razum pokreće od spoznatljivoga. Kao što se dakle osjetilnim znakom pobuđuje osjetilo, tako se nekom spoznatljivom snagom može pobuditi um anđela da pazi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.