I, q. 104, a. 1
Trebaju li stvorenja da ih Bog očuva u bitku
Prigovor 1. Čini se da stvorenja ne trebaju da ih Bog očuva u bitku. Ono naime što ne može ne biti ne treba da se očuva u bitku, kao što ono što ne može otići ne treba da se čuva da ne ode. No neka su stvorenja takva da prema svojoj naravi ne mogu ne biti. Dakle, ne trebaju sva stvorenja da ih Bog očuva u bitku. Dokaz za sporednu tvrdnju: ono što po sebi pripada nečemu nužno mu pripada, a njegova je suprotnost nemoguća da mu pripada, kao što je nužno da je broj dva paran, a nemoguće je da bude neparan. Bitak pak po sebi slijedi oblik, jer svaka je pojedina stvar utoliko biće u činu ukoliko ima oblik. No neka su stvorenja opstojni oblici, kao što je o anđelima rečeno; i tako im po sebi pripada bitak. I isti je razlog za ona čija tvar nije u mogućnosti osim za jedan oblik, kako je gore rečeno o nebeskim tijelima. Takva su dakle stvorenja prema svojoj naravi iz nužnosti i ne mogu ne biti, jer se mogućnost za nebitak ne može temeljiti niti u obliku, koji po sebi slijedi bitak, niti u tvari koja postoji pod oblikom koji ne može izgubiti, budući da nije u mogućnosti za drugi oblik.
Prigovor 2. Nadalje, Bog je moćniji od bilo kojega stvorenoga djelatnika. No neki stvoreni djelatnik može svojemu učinku priopćiti da se očuva u bitku čak i kad njegovo djelovanje prestane, kao što prestankom djelovanja graditelja ostaje kuća, i prestankom djelovanja vatre ostaje zagrijana voda kroz neko vrijeme. Dakle, mnogo više Bog može svojemu stvorenju podijeliti to da se očuva u bitku kad prestane njegovo djelovanje.
Prigovor 3. Nadalje, ništa nasilno ne može se dogoditi bez nekoga djelatnoga uzroka. No težiti k nebitku nenaravno je i nasilno svakomu stvorenju, jer svako stvorenje po naravi teži za bitkom. Dakle, nijedno stvorenje ne može težiti u nebitak osim po nekom djelatniku usmjerenom na propadanje. No neka su takva na čije propadanje ništa ne može djelovati, poput duhovnih supstancija i nebeskih tijela. Dakle, takva stvorenja ne mogu težiti u nebitak, čak i kad prestane Božje djelovanje.
Prigovor 4. Nadalje, ako Bog čuva stvari u bitku, to će biti po nekom djelovanju. Po svakom pak djelovanju djelatnika, ako je djelotvorno, nešto biva u učinku. Potrebno je dakle da djelovanjem Boga koji čuva nešto biva u stvorenju. Ali to se ne čini. Naime, takvim djelovanjem ne biva sam bitak stvorenja, jer ono što već jest, ne biva. Niti pak nešto drugo pridodano, jer ili Bog ne bi neprekidno čuvao stvorenje u bitku, ili bi se neprekidno nešto dodavalo stvorenju, što je neprikladno. Dakle, stvorenja se ne čuvaju u bitku od Boga.
Naprotiv, kaže se u Heb 1: „noseći sve riječju snage svoje“.
Odgovaram: nužno je reći, i po vjeri i po razumu, da se stvorenja čuvaju u bitku od Boga. Za očevidnost toga treba razmotriti da se nešto čuva od drugoga na dva načina. Na jedan način posredno i po akcidentu, kao što se kaže da čuva stvar onaj koji uklanja ono što kvari; recimo, ako netko čuva dijete da ne padne u vatru, kaže se da ga čuva. I tako se također kaže da Bog neke stvari čuva, ali ne sve, jer postoje neke koje nemaju ono što ih kvari, što bi bilo nužno ukloniti radi očuvanja stvari. Na drugi se način kaže da nešto neku stvar čuva po sebi i izravno, ukoliko naime ono što se čuva ovisi o čuvaru tako da bez njega ne može postojati. I na taj način sva stvorenja trebaju božansko očuvanje. Naime, bitak svakoga pojedinoga stvorenja ovisi o Bogu tako da ni za trenutak ne bi mogla opstojati, nego bi se svela na ništa, kad se djelovanjem božanske moći ne bi čuvala u bitku, kako Grgur kaže. A to se ovako može uvidjeti. Naime, svaki učinak ovisi o svojemu uzroku ukoliko je njegov uzrok. No treba razmotriti da je neki djelatnik uzrok svoga učinka samo s obzirom na nastajanje, a ne izravno s obzirom na njegov bitak. Što se doista događa i u umjetnim i u naravnim stvarima. Naime, graditelj je uzrok kuće u pogledu njezina nastajanja, ali ne izravno u pogledu njezina bitka. Bjelodano je naime da bitak kuće slijedi njezin oblik, a oblik je kuće sastav i red, koji oblik doista slijedi naravnu moć nekih stvari. Kao što naime kuhar kuha hranu primjenjujući neku djelatnu naravnu moć, to jest vatru, tako graditelj pravi kuću primjenjujući žbuku, kamenje i drvo, koji su prijemljivi i sposobni očuvati takav sastav i red. Stoga bitak kuće ovisi o naravima tih stvari, kao što nastajanje kuće ovisi o djelovanju graditelja. I po sličnom razlogu treba razmotriti u naravnim stvarima. Jer ako neki djelatnik nije uzrok oblika ukoliko je takav, neće po sebi biti uzrok bitka koji slijedi takav oblik, nego će biti uzrok učinka samo s obzirom na nastajanje. Bjelodano je pak da, ako su neka dva iste vrste, jedno ne može po sebi biti uzrok oblika drugoga ukoliko je takav oblik, jer bi tako bilo uzrok vlastitoga oblika, budući da je isti pojam jednoga i drugoga. No može biti uzrok takva oblika prema tome što je u tvari, to jest da ova tvar stekne ovaj oblik. A to znači biti uzrok prema nastajanju; kao kada čovjek rađa čovjeka i vatra vatru. I zato kad god je naravni učinak rođen da primi utisak djelatnika prema istom pojmu prema kojem je u djelatniku, tada nastajanje učinka ovisi o djelatniku, ali ne njegov bitak. No katkada učinak nije rođen da primi utisak djelatnika prema istom pojmu prema kojem je u djelatniku, kao što je očito u svim djelatnicima koji ne čine sebi slično prema vrsti; kao što su nebeska tijela uzrok nastanka nižih tijela nesličnih prema vrsti. I takav djelatnik može biti uzrok oblika prema pojmu takva oblika, a ne samo prema tome što se stječe u ovoj tvari, i stoga je uzrok ne samo nastajanja nego i bitka. Kao što dakle nastajanje stvari ne može ostati kad prestane djelovanje djelatnika koji je uzrok učinka s obzirom na nastajanje, tako ni bitak stvari ne može ostati kad prestane djelovanje djelatnika koji je uzrok učinka ne samo s obzirom na nastajanje nego i s obzirom na bitak. I to je razlog zašto zagrijana voda zadržava toplinu kad prestane djelovanje vatre, a rasvijetljeni zrak ne ostaje rasvijetljen ni za trenutak kad prestane djelovanje sunca. Zato naime što je tvar vode prijemljiva za toplinu vatre prema istom pojmu po kojem je u vatri, stoga ako se savršeno privede k obliku vatre, zadržat će toplinu uvijek; ako pak nesavršeno ima udjela u nečemu od oblika vatre prema nekom začetku, toplina neće ostati uvijek, nego privremeno, zbog slaba sudioništva u počelu topline. Zrak pak nipošto nije rođen primiti svjetlo prema istom pojmu prema kojem je u suncu, da naime primi oblik sunca koji je počelo svjetla, i stoga, jer nema korijena u zraku, smjesta prestaje svjetlo kad prestane djelovanje sunca. Tako se pak svako stvorenje odnosi prema Bogu kao zrak prema suncu koje svijetli. Kao što je naime sunce svijetleće po svojoj naravi, a zrak postaje svijetao sudjelujući u svjetlu od sunca, ali ne sudjelujući u naravi sunca, tako je jedini Bog biće po svojoj biti, jer njegova je bit njegov bitak; svako je pak stvorenje biće po sudioništvu, a ne da bi njegova bit bila njegov bitak. I zato, kako Augustin kaže u IV. knjizi super Gen. ad Litt., „kad bi Božja moć ikada prestala upravljati onim što je stvoreno, ujedno bi prestao i njihov oblik i svaka bi se narav srušila“. I u VIII. knjizi istoga djela kaže da „kao što zrak u prisutnosti svjetla postaje svijetao, tako se čovjek u prisutnosti Boga rasvjetljuje, a u njegovoj odsutnosti smjesta se pomračuje“.
Odgovor na 1. prigovor: bitak po sebi slijedi oblik stvorenja pod pretpostavkom ipak utjecaja Božjega, kao što svjetlo slijedi prozirnost zraka pod pretpostavkom utjecaja sunca. Stoga je mogućnost za nebitak u duhovnim stvorenjima i nebeskim tijelima više u Bogu, koji može uskratiti svoj utjecaj, nego u obliku ili u tvari takvih stvorenja.
Odgovor na 2. prigovor: Bog ne može priopćiti nijednom stvorenju da se očuva u bitku kad prestane njegovo djelovanje, kao što mu ne može priopćiti da on ne bude uzrok njegova bitka. Utoliko naime stvorenje treba bivati očuvano od Boga ukoliko bitak učinka ovisi o uzroku bitka. Stoga nije slično s djelatnikom koji nije uzrok bitka, nego samo nastajanja.
Odgovor na 3. prigovor: taj razlog polazi od očuvanja koje biva uklanjanjem onoga što kvari, koje ne trebaju sva stvorenja, kako je rečeno.
Odgovor na 4. prigovor: očuvanje stvari od Boga ne biva po nekom novom djelovanju, nego po nastavku djelovanja kojim daje bitak, koje je djelovanje doista bez gibanja i vremena. Kao što je također očuvanje svjetla u zraku po neprekidnom utjecaju od sunca.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.