I-II, q. 98, a. 1
Je li stari zakon dobar
Prigovor 1. Čini se da stari zakon nije bio dobar. Veli se, naime, u Ez 20: „Dadoh im propise koji nisu dobri i sudove u kojima neće živjeti.“ No zakon se ne naziva dobrim osim zbog dobrote propisa koje sadrži. Dakle, stari zakon nije bio dobar.
Prigovor 2. Nadalje, dobroti zakona pripada to da koristi općemu spasenju, kako Izidor veli. No stari zakon nije bio spasonosan, nego više smrtonosan i štetan. Veli, naime, apostol, Rim 7: „Bez zakona grijeh bijaše mrtav. A ja sam živio nekoć bez zakona, no kad je došla zapovijed, grijeh je oživio, a ja umrijeh“; i Rim 5: „Zakon se prikrao da se umnoži prijestup.“ Dakle, stari zakon nije bio dobar.
Prigovor 3. Nadalje, dobroti zakona pripada da ga je moguće opsluživati i prema naravi i prema ljudskom običaju. No to stari zakon nije imao; veli, naime, Petar, Dj 15: „Zašto kušate Boga mećući učenicima na vrat jaram koji ni oci naši ni mi nismo mogli nositi?“ Dakle, čini se da stari zakon nije bio dobar.
Naprotiv, apostol veli, Rim 7: „Tako je zakon uistinu svet, i zapovijed je sveta i pravedna i dobra.“
Odgovaram: bez ikakve sumnje stari je zakon bio dobar. Kao što se, naime, za nauk pokazuje da je istinit iz toga što se slaže s pravim razumom, tako se također za neki zakon pokazuje da je dobar iz toga što se slaže s razumom. Stari se pak zakon slagao s razumom. Zato što je obuzdavao požudu, koja se protivi razumu; kako je očito u onoj zapovijedi, ne poželi stvari bližnjega svoga, koja se postavlja u Izl 20. On je također zabranjivao sve grijehe koji su protiv razuma. Otuda je očito da je bio dobar. I to je razlog apostolov, Rim 7: radujem se, veli, zakonu Božjemu po unutarnjem čovjeku; i opet: suglasan sam sa zakonom da je dobar. No valja zamijetiti da dobro ima različite stupnjeve, kako Dionizije veli u IV. pogl. De div. nom.; postoji, naime, neko savršeno dobro i neko nesavršeno dobro. Savršena je, dakako, dobrota u onome što se usmjeruje k svrsi kad je nešto takvo da je po sebi dostatno privesti k svrsi; nesavršeno je pak dobro ono što pridonosi nešto tome da se dođe do svrhe, no ne dostaje za to da k svrsi privede. Kao što je lijek savršeno dobar koji čovjeka ozdravlja, a nesavršen je onaj koji čovjeku pomaže, ali ga ipak ne može ozdraviti. Valja pak znati da je jedna svrha ljudskoga zakona, a druga božanskoga zakona. Svrha je, naime, ljudskoga zakona vremeniti mir države, do koje svrhe zakon dolazi obuzdavajući vanjske čine s obzirom na ona zla koja mogu poremetiti mirno stanje države. Svrha je pak božanskoga zakona privesti čovjeka k svrsi vječnoga blaženstva; koja se, dakako, svrha priječi bilo kojim grijehom, i to ne samo vanjskim činima, nego također i unutarnjima. I stoga ono što dostaje za savršenstvo ljudskoga zakona, da naime zabrani grijehe i priloži kaznu, ne dostaje za savršenstvo božanskoga zakona, nego valja da čovjeka posvema učini prikladnim za sudioništvo u vječnom blaženstvu. Što se, dakako, ne može dogoditi osim po milosti Duha Svetoga, po kojoj se razlijeva ljubav u srcima našim, koja zakon ispunjava; dar je, naime, Božji život vječni, kako se veli u Rim 6. Tu pak milost stari zakon nije mogao podijeliti, jer to se čuvalo za Krista; jer kako se veli u Iv 1, „zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina postade po Isusu Kristu“. I otuda je što je stari zakon uistinu dobar, ali nesavršen; prema onome iz Heb 7, „ništa zakon nije doveo do savršenstva“.
Odgovor na 1. prigovor: Gospodin ondje govori o bogoštovnim propisima; za koje se veli da nisu dobri jer nisu podjeljivali milost po kojoj bi se ljudi od grijeha očistili, premda su se po takvima pokazivali grješnicima. Otuda se znakovito veli: i sudove u kojima neće živjeti, to jest po kojima ne mogu postići život milosti; a poslije se dodaje: i onečistih ih u prinosima njihovim, to jest pokazah ih onečišćenima, „kad su prinosili sve što otvara krilo materino, zbog prijestupa svojih“.
Odgovor na 2. prigovor: za zakon se veli da je usmrćivao, ne djelatno, nego povodom, iz svoje nesavršenosti, ukoliko naime nije podjeljivao milost po kojoj bi ljudi mogli ispuniti ono što je zapovijedao ili izbjeći ono što je zabranjivao. I tako ta prilika nije bila dana, nego uzeta od ljudi. Otuda i apostol ondje veli: „uhvativši priliku, grijeh me po zapovijedi zavede i po njoj usmrti“. I iz toga se razloga također veli da se zakon prikrao da se umnoži prijestup, tako da se riječ „da“ uzme posljedično, a ne uzročno, ukoliko su naime ljudi, uzevši povod od zakona, obilnije sagriješili: kako zato što je teži bio grijeh nakon zabrane zakona, tako također i zato što je požuda porasla; više, naime, žudimo ono što nam se zabranjuje.
Odgovor na 3. prigovor: jaram se zakona nije mogao očuvati bez milosti koja pomaže, koju zakon nije davao; veli se, naime, u Rim 9, „nije do onoga koji hoće niti do onoga koji trči“, naime htjeti i trčati u zapovijedima Božjim, „nego do Boga koji se smiluje“. Otuda se i u Ps 118 veli: „Putem sam tvojih zapovijedi trčao kad si proširio srce moje“, naime po daru milosti i ljubavi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.