Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 97, a. 1

Je li ljudski zakon promjenjiv

Prigovor 1. Čini se da se ljudski zakon ni na koji način ne treba mijenjati. Ljudski se, naime, zakon izvodi iz naravnoga zakona, kako je gore rečeno. No naravni zakon nepomičan ustraje. Dakle, i ljudski zakon mora nepomičan ostati.

Prigovor 2. Nadalje, kako Filozof veli u V. Ethic., mjera nadasve mora biti trajna. No ljudski je zakon mjera ljudskih činâ, kako je gore rečeno. Dakle, mora nepomično ostati.

Prigovor 3. Nadalje, od pojma je zakona da bude pravedan i ispravan, kako je gore rečeno. No ono što je jednom ispravno, uvijek je ispravno. Dakle, ono što je jednom zakon, uvijek mora biti zakon.

Naprotiv, Augustin veli u I De lib. arb.: „Vremeniti zakon, premda je pravedan, može se ipak s vremenom pravedno promijeniti.“

Odgovaram: kako je gore rečeno, ljudski je zakon neki nalog razuma kojim se upravljaju ljudski čini. I prema tome dvostruk uzrok može biti da se ljudski zakon pravedno promijeni: jedan, dakako, sa strane razuma; a drugi sa strane ljudi čiji se čini zakonom ravnaju. Sa strane, dakako, razuma, jer ljudskomu se razumu čini naravnim da postupno od nesavršenoga dolazi k savršenomu. Otuda vidimo u teorijskim znanostima da su oni koji su prvi mudrovali predali neke nesavršene stvari, koje su poslije po kasnijima postale savršenije. Tako je također i u djelatnostima. Naime, prvi koji su smjerali pronaći nešto korisno za ljudsku zajednicu, ne mogavši sve sami od sebe razmotriti, uspostavili su neke nesavršene odredbe koje su u mnogome manjkale, a koje su kasniji promijenili uspostavljajući neke koje bi u manjem broju slučajeva mogle odstupati od zajedničke koristi. Sa strane pak ljudi čiji se čini zakonom ravnaju zakon se s pravom može promijeniti zbog promjene stanjâ ljudi, kojima s obzirom na njihova različita stanja različite stvari koriste. Kao što Augustin navodi primjer u I De lib. arb. da „ako je narod dobro umjeren i ozbiljan, te najmarljiviji čuvar zajedničke koristi, s pravom se donosi zakon po kojemu je takvu narodu dopušteno birati sebi magistrate po kojima se država upravlja; no ako pomalo taj isti narod izopačen bude imao potkupljiv glas i upravu povjeri razvratnima i zločincima, s pravom se takvu narodu oduzima vlast podjeljivanja časti i vraća se sudu nekolicine dobrih“.

Odgovor na 1. prigovor: naravni je zakon neko sudioništvo vječnoga zakona, kako je gore rečeno, i stoga nepomičan ustraje, što ima iz nepomičnosti i savršenstva božanskoga razuma koji je uspostavio narav. No ljudski je razum promjenjiv i nesavršen. I stoga je njegov zakon promjenjiv. I povrh toga, naravni zakon sadrži neke opće propise koji uvijek ostaju, dok zakon postavljen od čovjeka sadrži neke pojedinačne propise prema različitim slučajevima koji iskrsavaju.

Odgovor na 2. prigovor: mjera mora biti trajna koliko je moguće. No u promjenjivim stvarima ne može biti ništa posve nepromjenjivo trajno. I stoga ljudski zakon ne može biti posve nepromjenjiv.

Odgovor na 3. prigovor: ispravno se u tjelesnim stvarima veli apsolutno, i stoga uvijek, koliko je do njega, ostaje ispravno. No ispravnost se zakona izriče u poretku prema zajedničkoj koristi, kojoj se ne razmjeruje uvijek jedna te ista stvar, kako je gore rečeno. I stoga se takva ispravnost mijenja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.