Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 95, a. 1

O njegovoj koristi

Prigovor 1. Čini se da nije bilo korisno da ljudi postave neke zakone. Nakana je, naime, svakoga zakona da po njemu ljudi postanu dobri, kako je gore rečeno. No ljudi se više privode k dobru dragovoljno po opomenama nego prisiljeni po zakonima. Dakle, nije bilo nužno postaviti zakone.

Prigovor 2. Nadalje, kako Filozof veli u V. Ethic., „k sucu pribjegavaju ljudi kao k oživjeloj pravednosti“. No oživjela je pravednost bolja od neoživjele, koja se u zakonima sadrži. Dakle, bolje bi bilo da se izvršenje pravednosti povjeri sudu sudaca nego da se o tome donese neki zakon.

Prigovor 3. Nadalje, svaki je zakon upravljački za ljudske čine, kako je očito iz gore rečenoga. No budući da se ljudski čini sastoje u pojedinačnostima, koje su beskonačne, ne može se ono što pripada usmjeravanju ljudskih činâ dostatno razmotriti osim po nekom mudracu koji promatra pojedinosti. Dakle, bolje bi bilo sudom mudraca upravljati ljudske čine nego postavljenim zakonom. Dakle, nije bilo nužno postaviti ljudske zakone.

Naprotiv, Izidor veli u knjizi Etymol.: „Načinjeni su zakoni da bi se strahom od njih obuzdala ljudska drskost, i da bi bila sigurna nevinost među opakima, i da se u samim opakima zastrašenošću kaznom zauzda mogućnost nanošenja štete.“ No to je nadasve nužno ljudskomu rodu. Dakle, nužno je bilo postaviti ljudske zakone.

Odgovaram: kako je očito iz gore rečenoga, u čovjeku naravno postoji neka prikladnost za krepost; no samo savršenstvo kreposti nužno je da čovjeku dođe po nekoj stezi. Kao što također vidimo da se nekom marljivošću priteče čovjeku u njegovim nuždama, na primjer u hrani i odjeći, kojih neka počela ima od naravi, naime razum i ruke, no ne samo dovršenje, kao ostale životinje, kojima je narav dala dostatno pokrivalo i hranu. Za ovu pak stegu ne nalazi se lako da čovjek sam sebi dostaje. Jer savršenstvo kreposti poglavito se sastoji u odvlačenju čovjeka od nedoličnih naslada, kojima su ljudi nadasve skloni, a osobito mladići, oko kojih je stega djelotvornija. I stoga valja da takvu stegu, po kojoj se do kreposti dolazi, ljudi prime od drugoga. I uistinu s obzirom na one mladiće koji su skloni činima kreposti iz dobra stanja naravi, ili običaja, ili više božanskoga dara, dostaje očinska stega, koja biva po opomenama. No budući da se nalaze neki tvrdokorni i manama skloni, koji se riječima ne mogu lako pokrenuti, bilo je nužno da se silom i strahom obuzdaju od zla, kako bi barem tako prestajući loše činiti i drugima pružili miran život, a i sami naposljetku po takvu navikavanju bili dovedeni do toga da dragovoljno čine ono što su prije iz straha ispunjavali, i tako postali kreposni. Takva pak stega koja prisiljava strahom od kazne jest stega zakonâ. Otuda je bilo nužno za mir ljudi i krepost da se postave zakoni, jer kako Filozof veli u I Polit., „kao što je čovjek, ako je usavršen krepošću, najbolja od životinja; tako je, ako je odijeljen od zakona i pravednosti, najgori od svih“; jer čovjek ima oružje razuma za ispunjavanje požuda i svireposti, što nemaju druge životinje.

Odgovor na 1. prigovor: dobro raspoloženi ljudi bolje se privode k kreposti dragovoljnim opomenama nego prisilom, no neki loše raspoloženi ne vode se k kreposti osim ako se prisile.

Odgovor na 2. prigovor: kako Filozof veli u I Rhetor., „bolje je sve urediti zakonom nego prepustiti sudu sudaca“. I to zbog triju razloga. Ponajprije, dakako, jer je lakše naći nekolicinu mudrih koji dostaju za donošenje pravih zakona nego mnoge koji bi se zahtijevali za pravo suđenje o pojedinostima. Drugo, jer oni koji zakone donose kroz dugo vrijeme razmatraju što zakonom valja donijeti, a sudovi o pojedinačnim djelima donose se iz iznenada nastalih slučajeva. Lakše pak iz mnogih razmotrenih stvari čovjek može vidjeti što je ispravno nego samo iz jednoga djela. Treće, jer zakonodavci sude u općem i o budućemu, no ljudi koji predsjedaju sudovima sude o sadašnjemu, prema čemu bivaju poneseni ljubavlju ili mržnjom, ili nekom lakomošću; i tako se kvari njihov sud. Budući, dakle, da se oživjela pravednost suca ne nalazi u mnogih, i jer je savitljiva, stoga je bilo nužno, u čemu god je moguće, da zakon odredi što valja suditi, a sasvim malo prepusti sudu ljudi.

Odgovor na 3. prigovor: neke pojedinosti, koje se ne mogu zakonom obuhvatiti, nužno je povjeriti sucima, kako ondje Filozof veli, na primjer o tome je li se djelo dogodilo ili nije, i o drugome tomu sličnom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.