Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 9, a. 1

Pokreće li se volja od razuma

Prigovor 1. Čini se da se volja ne pokreće od razuma. Kaže naime Augustin na ono mjesto Psalma: „Čeznula je duša moja željeti naredbe tvoje: prelijeće razum, slijedi spor ili nikakav osjećaj; znamo dobro, a ne raduje činiti“. To pak ne bi bilo kad bi se volja pokretala od razuma, jer gibanje pokretanoga slijedi pokretanje pokretača. Dakle, razum ne pokreće volju.

Prigovor 2. Nadalje, razum se odnosi prema volji kao onaj koji pokazuje teživo dobro, kao što uobrazilja pokazuje teživo dobro osjetnoj težnji. No uobrazilja pokazujući teživo dobro ne pokreće osjetnu težnju, štoviše katkada se tako odnosimo prema onome što zamišljamo kao prema onome što nam se na slici pokazuje, od čega se ne pokrećemo, kako se kaže u knjizi De anima. Dakle, niti razum ne pokreće volju.

Prigovor 3. Nadalje, isto s obzirom na isto nije pokretač i pokrenuto. No volja pokreće razum: razumijevamo naime kada hoćemo. Dakle, razum ne pokreće volju.

Naprotiv, Filozof kaže u III. De anima da je „razumski spoznato teživo dobro nepokrenuti pokretač, a volja pokrenuti pokretač“.

Odgovaram: treba reći da nešto utoliko treba bivati pokretano od drugoga ukoliko je u mogućnosti za više toga, jer potrebno je da se ono što je u mogućnosti prevede u čin po nečemu što je u činu; a to znači pokretati. Na dva se pak načina neka moć duše nalazi u mogućnosti za različite stvari: na jedan način u pogledu djelovati i ne djelovati; na drugi način u pogledu djelovati ovo ili ono. Kao što vid katkada gleda u činu, a katkada ne gleda; i katkada gleda bijelo, a katkada gleda crno. Treba dakle pokretača u pogledu dvoga: naime, u pogledu vršenja ili uporabe čina; i u pogledu određenja čina. Od toga je prvo sa strane subjekta, koji se katkada nalazi djelujući, a katkada ne djelujući; a drugo je sa strane objekta, prema kojemu se specificira čin. Pokretanje pak samoga subjekta jest od nekoga djelatnika. I budući da svaki djelatnik djeluje radi cilja, kako je gore pokazano, počelo je ovoga pokretanja iz cilja. I odatle je što umijeće k kojemu pripada cilj pokreće svojom zapovijeđu umijeće k kojemu pripada ono što vodi k cilju, kao što kormilarsko umijeće zapovijeda brodograditeljskomu, kako se kaže u II. Physic. Dobro pak općenito, koje ima vid cilja, jest objekt volje. I stoga s te strane volja pokreće druge moći duše na njihove čine: služimo se naime drugim moćima kada hoćemo. Naime ciljevi i savršenstva svih drugih moći obuhvaćaju se pod objektom volje kao neka pojedinačna dobra; uvijek pak umijeće ili moć k kojoj pripada opći cilj pokreće na djelovanje umijeće ili moć k kojoj pripada pojedinačni cilj pod onim općim obuhvaćen; kao što vojskovođa, koji smjera opće dobro, to jest red čitave vojske, pokreće svojom zapovijeđu nekoga od časnika, koji smjera red jednoga bojnog reda. No objekt pokreće, određujući čin, na način formalnoga počela, po kojemu se u naravnim stvarima radnja specificira, kao zagrijavanje od topline. Prvo je pak formalno počelo opće biće i istinito, što je objekt razuma. I stoga na taj način pokretanja razum pokreće volju, kao onaj koji joj predstavlja njezin objekt.

Odgovor na 1. prigovor: iz onoga navoda ne proizlazi da razum ne pokreće, nego da ne pokreće iz nužnosti.

Odgovor na 2. prigovor: kao što uobrazilja oblika bez prosudbe o prikladnom ili štetnom ne pokreće osjetnu težnju, tako ni prihvaćanje istinitoga bez pojma dobra i teživa. Stoga motrilački razum ne pokreće, nego praktični razum, kako se kaže u III. De anima.

Odgovor na 3. prigovor: volja pokreće razum u pogledu vršenja čina, jer se i sama istina, koja je savršenstvo razuma, sadrži pod općim dobrom kao neko pojedinačno dobro. No u pogledu određenja čina, koje je sa strane objekta, razum pokreće volju, jer se i samo dobro shvaća prema stanovitom posebnom pojmu obuhvaćenom pod općim pojmom istinitoga. I tako je očito da nije isto pokretač i pokrenuto prema istome.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.