Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 86, a. 1

Uzrokuje li grijeh neku ljagu u duši

Prigovor 1. Čini se da grijeh ne uzrokuje nikakvu ljagu u duši. Viša se, naime, narav ne može onečistiti dodirom niže naravi, odakle se sunčeva zraka ne onečišćuje dodirom smrdljivih tijela, kako Augustin veli u knjizi Contra quinque haereses. No ljudska je duša mnogo više naravi nego promjenjive stvari, kojima se griješeći okreće. Dakle, iz njih ne zadobiva ljagu griješeći.

Prigovor 2. Nadalje, grijeh je ponajprije u volji, kako je gore rečeno. Volja je pak u razumu, kako se veli u III. De anima. No razum se ne prlja promatranjem bilo kojih stvari, nego se više usavršuje. Dakle, niti se volja iz grijeha prlja.

Prigovor 3. Nadalje, ako grijeh uzrokuje ljagu, ta je ljaga ili nešto pozitivno ili čista lišenost. Ako je nešto pozitivno, ne može biti osim raspoloženje ili habitus, jer čini se da ništa drugo ne biva uzrokovano iz čina. Raspoloženje pak i habitus nije, jer događa se, kad se ukloni raspoloženje ili habitus, da još ostane ljaga; kako je očito u onoga koji je sagriješio smrtno rasipnošću, a poslije se preinačuje, smrtno griješeći, u habitus suprotne mane. Dakle, ljaga ne postavlja ništa pozitivno u duši. Slično također nije niti čista lišenost. Zato što se svi grijesi podudaraju s obzirom na odvraćanje i lišenost milosti. Slijedilo bi, dakle, da je svih grijeha jedna ljaga. Dakle, ljaga nije učinak grijeha.

Naprotiv, veli se u Sir 47 Salomonu: „Udario si ljagu na slavu svoju.“ I u Ef 5: „Da privede sebi slavnu Crkvu koja nema ljage ni bore.“ A na oba se mjesta govori o ljagi grijeha. Dakle, ljaga je učinak grijeha.

Odgovaram: o ljagi se u pravom smislu govori u tjelesnim stvarima, kad neko sjajno tijelo izgubi svoj sjaj iz dodira s drugim tijelom, kao haljina i zlato i srebro, ili drugo tomu slično. U duhovnim se pak stvarima po sličnosti s time mora govoriti o ljagi. Čovjekova pak duša ima dvostruki sjaj: jedan, dakako, iz odsijeva naravnoga svjetla razuma, po kojemu se upravlja u svojim činima; drugi pak iz odsijeva božanskoga svjetla, naime mudrosti i milosti, po kojemu se čovjek također usavršuje za dobro i dolično djelovanje. Postoji pak kao neki dodir duše kad prianja uz neke stvari po ljubavi. Kad pak griješi, prianja uz neke stvari protiv svjetla razuma i božanskoga zakona, kako je očito iz gore rečenoga. Otuda se sam gubitak sjaja koji proizlazi iz takva dodira u prenesenom smislu naziva ljagom duše.

Odgovor na 1. prigovor: duša se ne prlja iz nižih stvari snagom njih samih, kao da bi one djelovale na dušu, nego više obrnuto duša svojim djelovanjem prlja sebe, neuredno prianjajući uz njih protiv svjetla razuma i božanskoga zakona.

Odgovor na 2. prigovor: djelovanje razuma usavršava se prema tome što su razumljive stvari u razumu na način samoga razuma, i stoga se razum iz njih ne okužuje, nego se više usavršuje. No čin se volje sastoji u kretanju prema samim stvarima, tako da ljubav spaja dušu s ljubljenom stvari. I iz toga se duša prlja kad neuredno prianja; prema onome iz Hoš 9, „postadoše gnusni kao ono što su uzljubili“.

Odgovor na 3. prigovor: ljaga nije nešto pozitivno u duši, niti označava samu lišenost, nego označava neku lišenost sjaja duše u odnosu prema svojemu uzroku, a to je grijeh. I stoga različiti grijesi unose različite ljage. I slično je sa sjenom, koja je lišenost svjetla iz zapreke nekoga tijela, te se prema različitosti ispriječenih tijela razlikuju sjene.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.