Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 82, a. 1

Je li istočni grijeh habitus

Prigovor 1. Čini se da istočni grijeh nije habitus. Istočni je, naime, grijeh manjak izvorne pravednosti, kako Anselmo veli u knjizi De conceptu virginali, i tako je istočni grijeh neka lišenost. No lišenost se protivi habitusu. Dakle, istočni grijeh nije habitus.

Prigovor 2. Nadalje, stvarni grijeh ima više od pojma krivnje negoli istočni, ukoliko ima više od pojma voljnoga. No habitus stvarnoga grijeha nema pojam krivnje, inače bi slijedilo da čovjek spavajući grješno griješi. Dakle, nijedan istočni habitus nema pojam krivnje.

Prigovor 3. Nadalje, u zlim stvarima čin uvijek prethodi habitusu, jer nijedan zao habitus nije uliven, nego stečen. No istočnomu grijehu ne prethodi nikakav čin. Dakle, istočni grijeh nije habitus.

Naprotiv, Augustin veli u knjizi De baptismo parvulorum da su prema istočnom grijehu djeca požudna, premda u činu ne požude. No prikladnost se izriče prema nekome habitusu. Dakle, istočni je grijeh habitus.

Odgovaram: kako je gore rečeno, dvostruk je habitus. Jedan uistinu kojim se moć naginje na djelovanje, kao što se znanosti i kreposti nazivaju habitusima. I na taj način istočni grijeh nije habitus. Na drugi način naziva se habitusom raspoloženje neke naravi sastavljene od mnogoga, prema kojemu se dobro ili loše drži prema nečemu, a osobito kad je takvo raspoloženje prešlo kao u narav, kako je očito o bolesti i zdravlju. I na taj je način istočni grijeh habitus. To je, naime, neko neuredno raspoloženje koje proizlazi iz raspada onoga sklada u kojemu se sastojao pojam izvorne pravednosti, kao što je i tjelesna bolest neko neuredno raspoloženje tijela prema kojemu se rastače jednakost u kojoj leži pojam zdravlja. Otuda se istočni grijeh naziva slabošću naravi.

Odgovor na 1. prigovor: kao što tjelesna bolest ima nešto od lišenosti, ukoliko se oduzima jednakost zdravlja, i nešto ima pozitivno, naime same sokove neuredno raspoložene; tako također istočni grijeh ima lišenost izvorne pravednosti, i s time neuredno raspoloženje dijelova duše. Otuda nije čista lišenost, nego je neki pokvareni habitus.

Odgovor na 2. prigovor: stvarni je grijeh neki nered čina, a istočni, budući da je grijeh naravi, jest neko neuredno raspoloženje same naravi, koje ima pojam krivnje ukoliko se izvodi iz praroditelja, kako je rečeno. Takvo pak neuredno raspoloženje naravi ima pojam habitusa, no neuredno raspoloženje čina nema pojam habitusa. I zbog toga istočni grijeh može biti habitus, no ne stvarni grijeh.

Odgovor na 3. prigovor: taj prigovor polazi od habitusa kojim se moć naginje u čin; takav pak habitus nije istočni grijeh. Premda također iz istočnoga grijeha slijedi neka sklonost u neuredan čin, ne izravno, nego neizravno, naime po uklanjanju zapreke, to jest izvorne pravednosti, koja je priječila neuredne pokrete; kao što također iz tjelesne bolesti neizravno slijedi sklonost k neurednim tjelesnim kretnjama. Niti valja reći da je istočni grijeh uliveni habitus, ili stečen po činu, osim praroditelja, a ne ove osobe; nego po oštećenom podrijetlu urođen.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.