Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 79, a. 1

Je li Bog uzrok grijeha

Prigovor 1. Čini se da je Bog uzrok grijeha. Veli, naime, apostol, Rim 1, o nekima: „Predade ih Bog u nevaljan um da čine ono što ne priliči“. I Glosa ondje veli da „Bog djeluje u srcima ljudi naginjući njihove volje na što god hoće, bilo na dobro bilo na zlo“. No činiti ono što ne priliči i naginjati se po volji na zlo jest grijeh. Dakle, Bog je ljudima uzrok grijeha.

Prigovor 2. Nadalje, u Mudr 14 veli se: „Stvorenja Božja postadoše mrska i na sablazan duši ljudskoj“. No sablazan se običava nazivati izazivanjem na griješenje. Budući da, dakle, stvorenja nisu načinjena osim od Boga, kako je u prvome dijelu izloženo, čini se da je Bog uzrok grijeha izazivajući ljude na griješenje.

Prigovor 3. Nadalje, što god je uzrok uzroka, uzrok je učinka. No Bog je uzrok slobodne volje, koja je uzrok grijeha. Dakle, Bog je uzrok grijeha.

Prigovor 4. Nadalje, svako se zlo protivi dobru. No ne protivi se božanskoj dobroti to da on sam bude uzrok zla kazne, jer o tom se zlu veli u Iz 45 da „Bog stvara zlo“; i u Am 3: „Ima li zla u gradu koje Bog nije učinio?“ Dakle, niti božanskoj dobroti ne protivi se to da Bog bude uzrok krivnje.

Naprotiv, u Mudr 11 veli se o Bogu: „Ništa ne mrziš od onoga što si načinio“. Bog pak mrzi grijeh, prema onome iz Mudr 14: „Mrzak je Bogu bezbožnik i bezbožnost njegova“. Dakle, Bog nije uzrok grijeha.

Odgovaram: čovjek je dvostruko uzrok grijeha, bilo svojega bilo tuđega. Na jedan način izravno, naginjući naime svoju ili tuđu volju na griješenje. Na drugi način neizravno, dok naime ne odvraća neke od grijeha, odakle se u Ez 3 stražaru veli: „Ako ne rekneš bezbožniku, umrijet ćeš smrću, krv njegovu iz tvoje ću ruke tražiti“. Bog pak ne može biti izravno uzrok grijeha, bilo svojega bilo tuđega. Jer svaki grijeh nastaje po odstupanju od poretka koji vodi k njemu samome kao k svrsi. Bog pak sve naginje i obraća k samome sebi kao k posljednjoj svrsi, kako Dionizije veli u I. pogl. De div. nom. Otuda je nemoguće da sebi ili drugima bude uzrok odstupanja od poretka koji vodi k njemu. Otuda ne može izravno biti uzrok grijeha. Slično također niti neizravno. Događa se, naime, da Bog nekima ne pruža pomoć za izbjegavanje grijehâ, koju kad bi pružio, ne bi sagriješili. No sve to čini prema poretku svoje mudrosti i pravednosti, budući da je on sam mudrost i pravednost. Otuda mu se ne uračunava to što drugi griješi kao uzroku grijeha, kao što se kormilar ne naziva uzrokom potonuća lađe iz toga što ne kormilari lađom, osim onda kad uskraćuje kormilarenje mogući i morajući kormilariti. I tako je očito da Bog ni na koji način nije uzrok grijeha.

Odgovor na 1. prigovor: što se tiče riječi apostolovih, iz samoga teksta očito je rješenje. Ako, naime, Bog predaje neke u nevaljan um, već, dakle, imaju nevaljan um za činiti ono što ne priliči. Veli se, dakle, da ih predaje u nevaljan um ukoliko ih ne priječi da slijede svoj nevaljali um, kao što se veli da izlažemo one koje ne štitimo. Ono pak što Augustin veli u knjizi De gratia et libero arbitrio, odakle je uzeta Glosa, da „Bog naginje volje ljudi na dobro i zlo“, valja tako shvatiti da na dobro uistinu izravno naginje volju, a na zlo ukoliko ne priječi, kako je rečeno. Pa ipak to također biva iz zasluge prethodnoga grijeha.

Odgovor na 2. prigovor: kad se veli: „Stvorenja Božja postadoše mrska i na sablazan duši ljudskoj“, ovaj prijedlog „na“ ne postavlja se uzročno, nego posljedično, jer Bog nije načinio stvorenja na zlo ljudima, nego je to uslijedilo zbog nerazumnosti ljudi. Otuda se dodaje: i u zamku nogama nerazumnih, koji se, naime, po svojoj nerazumnosti služe stvorenjima za drugo negoli za što su načinjena.

Odgovor na 3. prigovor: učinak posrednoga uzroka koji iz njega proizlazi prema tome što je podložan poretku prvoga uzroka, svodi se također na prvi uzrok. No ako proizlazi iz posrednoga uzroka prema tome što izlazi iz poretka prvoga uzroka, ne svodi se na prvi uzrok; kao ako sluga učini nešto protiv gospodareva naloga, to se ne svodi na gospodara kao na uzrok. I slično grijeh koji slobodna volja počinja protiv Božje zapovijedi ne svodi se na Boga kao na uzrok.

Odgovor na 4. prigovor: kazna se protivi dobru onoga koji se kažnjava, koji biva lišen bilo kojega dobra. No krivnja se protivi dobru poretka koji vodi k Bogu, odakle se izravno protivi božanskoj dobroti. I zbog toga nije jednak razlog o krivnji i kazni.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.