Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 73, a. 1

Jesu li svi grijesi i mane povezani

Prigovor 1. Čini se da su svi grijesi povezani. Kaže se naime u Jak 2: „Tko god sav zakon sačuva, a pogriješi u jednome, postao je krivac svega“. No isto je biti krivac svih zapovijedi zakona što i imati sve grijehe, jer kako Ambrozije kaže, „grijeh je prijestup božanskoga zakona i neposlušnost nebeskim zapovijedima“. Dakle tko god griješi jednim grijehom, podložan je svim grijesima.

Prigovor 2. Nadalje, svaki pojedini grijeh isključuje sebi oprečnu krepost. No onaj tko je lišen jedne kreposti, lišen je svih, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Dakle onaj tko griješi jednim grijehom, lišava se svih kreposti. No tko je lišen kreposti, ima sebi oprečnu manu. Dakle onaj tko ima jedan grijeh, ima sve grijehe.

Prigovor 3. Nadalje, sve su kreposti povezane koje se slažu u jednom počelu, kako je gore navedeno. No kao što se kreposti slažu u jednom počelu, tako i grijesi, jer kao što je ljubav prema Bogu, koja gradi Božji grad, počelo i korijen svih kreposti, tako je sebeljublje, koje gradi babilonski grad, korijen svih grijeha; kako je bjelodano po Augustinu, XIV De Civ. Dei. Dakle također su sve mane i grijesi povezani, tako da onaj tko jedan ima, ima sve.

Naprotiv, neke su mane međusobno protivne, kako je bjelodano po Filozofu, u II. Ethic. No nemoguće je da protivnosti budu istodobno u istome. Dakle nemoguće je da svi grijesi i mane budu međusobno povezani.

Odgovaram: treba reći da se drukčije odnosi nakana djelatnika prema kreposti za slijeđenje razuma, a drukčije nakana onoga tko griješi za odvraćanje od razuma. Svakoga naime djelatnika prema kreposti nakana je da slijedi pravilo razuma, i stoga nakana svih kreposti teži k istome. I zbog toga sve kreposti imaju međusobnu povezanost u ispravnom razumu djelovanja, a to je razboritost, kako je gore rečeno. No nakana onoga tko griješi nije za to da odstupi od onoga što je prema razumu, nego prije da teži za nekim poželjnim dobrom, od kojega zadobiva vrstu. Takva su pak dobra za kojima teži nakana onoga tko griješi odstupajući od razuma različita, nemajući nikakvu međusobnu povezanost, štoviše katkad su i protivna. Budući dakle da mane i grijesi imaju vrstu prema onome čemu se obraćaju, očito je da prema onome što upotpunjuje vrstu grijeha nemaju grijesi nikakvu međusobnu povezanost. Ne čini se naime grijeh pristupanjem od mnoštva k jedinstvu, kako biva u krepostima koje su povezane, nego prije odstupanjem od jedinstva k mnoštvu.

Odgovor na 1. prigovor: Jakov govori o grijehu ne sa strane obraćanja, prema čemu se grijesi razlikuju, kako je rečeno; nego govori o njima sa strane odvraćanja, ukoliko naime čovjek griješeći odstupa od zapovijedi zakona. Sve su pak zapovijedi zakona od jednoga te istoga, kako sam ondje kaže, i stoga se isti Bog prezire u svakom grijehu. I s te strane kaže da onaj tko pogriješi u jednome postaje krivac svega, jer naime griješeći jednim grijehom navlači krivnju kazne iz toga što prezire Boga, iz čijega prezira potječe krivnja svih grijeha.

Odgovor na 2. prigovor: kako je gore rečeno, ne dokida se svakim činom grijeha oprečna krepost, naime laki grijeh ne dokida krepost; a smrtni grijeh dokida ulivenu krepost ukoliko odvraća od Boga; no jedan čin grijeha, čak i smrtnoga, ne dokida habitus stečene kreposti. Ali ako se pomnože čini u tolikoj mjeri da se stvori protivan habitus, isključuje se habitus stečene kreposti. Čijim se isključenjem isključuje razboritost, jer kada čovjek djeluje protiv bilo koje kreposti, djeluje protiv razboritosti. Bez razboritosti pak nikakva moralna krepost ne može postojati, kako je gore navedeno. I stoga se dosljedno isključuju sve moralne kreposti s obzirom na savršen i formalan bitak kreposti, koji imaju prema tome što sudjeluju u razboritosti; ostaju ipak sklonosti k činima kreposti, koje nemaju narav kreposti. No ne slijedi da zbog toga čovjek navlači sve mane ili grijehe: prvo doduše jer se jednoj kreposti više mana opire, tako da se krepost može oduzeti po jednoj od njih premda druga nije prisutna; drugo jer se grijeh izravno opire kreposti s obzirom na sklonost kreposti k činu, kako je gore rečeno, stoga dok ostaju neke kreposne sklonosti, ne može se reći da čovjek ima oprečne mane ili grijehe.

Odgovor na 3. prigovor: ljubav je prema Bogu sabiruća, ukoliko čovjekov osjećaj od mnogoga vodi u jedno, i stoga kreposti, koje se uzrokuju iz ljubavi prema Bogu, imaju povezanost. No sebeljublje raspršuje čovjekov osjećaj u različito, ukoliko naime čovjek sebe ljubi žudeći sebi vremenita dobra, koja su raznolika i različita; i stoga mane i grijesi, koji se uzrokuju iz sebeljublja, nisu povezani.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.