Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 70, a. 1

Jesu li plodovi Duha Svetoga čini

Prigovor 1. Čini se da plodovi Duha Svetoga koje Apostol navodi u Gal 5 nisu čini. Ono naime čega postoji drugi plod ne treba se nazivati plodom, jer bi se tako išlo u beskonačnost. No naših čina postoji neki plod, kaže se naime u Mudr 3: „Plod je dobrih napora slavan“; i u Iv 4: „Tko žanje, prima plaću i sabire plod za život vječni“. Dakle, sami naši čini ne nazivaju se plodovima.

Prigovor 2. Nadalje, kako Augustin kaže, u X De Trin., „uživamo u spoznatome u čemu se volja poradi njega samoga naslađena smiruje“. No naša se volja ne treba smirivati u našim činima poradi njih samih. Dakle, naši se čini ne trebaju nazivati plodovima.

Prigovor 3. Nadalje, među plodovima Duha Svetoga Apostol nabraja neke kreposti, naime ljubav, krotkost, vjeru i čistoću. No kreposti nisu čini, nego habitusi, kako je gore rečeno. Dakle, plodovi nisu čini.

Naprotiv, kaže se u Mt 12: „Po plodu se stablo poznaje“; to jest po svojim djelima čovjek, kako ondje tumače sveti. Dakle, sami ljudski čini nazivaju se plodovima.

Odgovaram: treba reći da je ime ploda s tjelesnih stvari preneseno na duhovne. Naziva se pak u tjelesnim stvarima plod ono što se iz biljke proizvodi kada dosegne savršenstvo, i ima u sebi neku ugodnost. Taj se pak plod može usporediti s dvome, naime sa stablom koje ga proizvodi; i s čovjekom koji plod sa stabla ubire. Prema tome dakle ime ploda u duhovnim stvarima možemo uzeti dvostruko: na jedan način da se nazove plodom čovjeka, poput stabla, ono što on proizvodi; na drugi način da se nazove plodom čovjeka ono što čovjek ubire. No nema sve ono što čovjek ubire narav ploda, nego ono što je posljednje, a ima nasladu. Čovjek naime ima i njivu i stablo, što se ne naziva plodom; nego samo ono što je posljednje, što naime s njive i sa stabla čovjek namjerava imati. I prema tome plodom se čovjeka naziva konačni čovjekov cilj, u kojemu treba uživati. Ako se pak plodom čovjeka nazove ono što se iz čovjeka proizvodi, tako se sami ljudski čini nazivaju plodovima, djelovanje je naime drugi čin djelatnika, i ima nasladu ako je prikladno djelatniku. Ako dakle čovjekovo djelovanje proizlazi od čovjeka prema sposobnosti njegova razuma, tako se naziva plodom razuma. Ako pak proizlazi od čovjeka prema višoj snazi, koja je snaga Duha Svetoga; tako se čovjekovo djelovanje naziva plodom Duha Svetoga, poput nekoga božanskoga sjemena, kaže se naime u 1 Iv 3: „Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeha, jer sjeme njegovo ostaje u njemu“.

Odgovor na 1. prigovor: budući da plod na neki način ima narav posljednjega i cilja, ništa ne priječi da nekoga ploda postoji drugi plod, kao što se cilj usmjeruje na cilj. Naša dakle djela, ukoliko su neki učinak Duha Svetoga koji u nama djeluje, imaju narav ploda; no ukoliko se usmjeruju na cilj vječnoga života, tako više imaju narav cvjetova. Stoga se kaže u Sir 24: „Moji su cvjetovi plodovi časti i poštenja“.

Odgovor na 2. prigovor: kada se kaže da se volja u nečemu naslađuje poradi njega samoga, može se razumjeti na dva načina. Na jedan način prema tome što to „poradi“ označuje konačni uzrok, i tako se poradi sebe samoga netko naslađuje samo u konačnome cilju. Na drugi način prema tome što označuje formalni uzrok, i tako se poradi sebe samoga netko može naslađivati u svemu onome što je nasladno prema svojemu obliku. Kao što je očito da se bolesnik naslađuje u zdravlju poradi njega samoga kao u cilju; u ugodnom pak lijeku ne kao u cilju, nego kao u onome što ima ugodan okus; a u gorkom lijeku nipošto poradi njega samoga, nego samo poradi drugoga. Tako dakle treba reći da se u Bogu čovjek treba naslađivati poradi njega samoga kao poradi konačnoga cilja; u krjeposnim pak činima ne kao poradi cilja, nego poradi poštenja koje sadrže, a koje je nasladno krjeposnima. Stoga Ambrozije kaže da se djela kreposti nazivaju plodovima, „jer svoje posjednike svetom i čistom nasladom krijepo“.

Odgovor na 3. prigovor: imena se kreposti uzimaju katkad za njihove čine, kao što Augustin kaže da je „vjera vjerovati ono što ne vidiš; a ljubav je pokret duše za ljubljenje Boga i bližnjega“. I na taj se način uzimaju imena kreposti u nabrajanju plodova.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.