Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 67, a. 1

Ostaju li moralne kreposti nakon ovoga života

Prigovor 1. Čini se da moralne kreposti ne ostaju nakon ovoga života. Ljudi će naime u stanju buduće slave biti slični anđelima, kako se kaže u Mt 22. No, smiješno je u anđele postavljati moralne kreposti, kako se kaže u X. Ethic. Dakle, ni u ljudima, nakon ovoga života, neće biti moralnih kreposti.

Prigovor 2. Nadalje, moralne kreposti usavršuju čovjeka u djelatnom životu. No, djelatni život ne ostaje nakon ovoga života, Grgur naime kaže, u VI Moral.: „Djela djelatnoga života prolaze s tijelom“. Dakle, moralne kreposti ne ostaju nakon ovoga života.

Prigovor 3. Nadalje, umjerenost i hrabrost, koje su moralne kreposti, pripadaju nerazumskim dijelovima, kako Filozof kaže, u III. Ethic. No, nerazumski dijelovi duše propadaju kada propadne tijelo, time što su čini tjelesnih organa. Dakle, čini se da moralne kreposti ne ostaju nakon ovoga života.

Naprotiv, kaže se u Mudr 1 da je „pravednost vječna i besmrtna“.

Odgovaram: treba reći da, kako Augustin kaže u XIV De Trin., Tulije je postavio da nakon ovoga života ne postoje četiri stožerne kreposti; nego da su u drugom životu ljudi blaženi samom spoznajom naravi, od koje ništa nije bolje ili ljupkije, kako Augustin kaže ondje, one naravi koja je stvorila sve naravi. On pak poslije određuje da takve četiri kreposti postoje u budućem životu, ali na drugi način. Za očevidnost čega treba znati da je u takvim krepostima nešto formalno; a nešto poput materijalnoga. Materijalno je doduše u tim krepostima neka sklonost težilnoga dijela strastima ili djelovanjima prema nekome načinu. No budući da taj način određuje razum, stoga je formalno u svim krepostima sam red razuma. Tako dakle treba reći da takve moralne kreposti u budućem životu ne ostaju s obzirom na ono što je materijalno u njima. Jer u budućem životu neće imati mjesta požude i naslade jelom i spolnim stvarima; a niti strahovi i odvažnosti oko opasnosti smrti; a niti raspodjele i razmjene stvari koje ulaze u uporabu sadašnjega života. Ali s obzirom na ono što je formalno, ostat će u blaženicima najsavršenije nakon ovoga života, ukoliko će razum svakoga pojedinog biti najispravniji oko onoga što se na njega odnosi prema onome stanju; i težilna će se moć sasvim kretati prema redu razuma, u onome što pripada onome stanju. Stoga Augustin ondje kaže da će „razboritost ondje biti bez ikakve opasnosti zablude; hrabrost, bez tegobe podnošenja zala; umjerenost, bez protivljenja požuda. Tako da razboritosti bude nijedno dobro ne pretpostaviti ili izjednačiti s Bogom; hrabrosti, uz njega najčvršće prianjati; umjerenosti, ni u kakvom škodljivom nedostatku ne naslađivati se“. O pravednosti je pak još očitije koji će čin ondje imati, naime biti podložan Bogu, jer i u ovome životu pravednosti pripada biti podložan višem.

Odgovor na 1. prigovor: Filozof ondje govori o takvim moralnim krepostima s obzirom na ono što je u njima materijalno, kao o pravednosti s obzirom na razmjene i pologe; o hrabrosti s obzirom na strahote i opasnosti; o umjerenosti s obzirom na opake požude.

Odgovor na 2. prigovor: i slično treba reći na drugi prigovor. Ono naime što pripada djelatnom životu, materijalno se odnosi prema krepostima.

Odgovor na 3. prigovor: stanje nakon ovoga života je dvostruko, jedno doduše prije uskrsnuća, kada će duše biti odvojene od tijela; a drugo nakon uskrsnuća, kada će se duše ponovno sjediniti sa svojim tijelima. U tome dakle stanju uskrsnuća, bit će nerazumske moći u organima tijela, kao što su i sada. Stoga će i u srditom dijelu moći biti hrabrost, a u požudnom dijelu umjerenost, ukoliko će svaka moć biti savršeno raspoložena za pokoravanje razumu. No u stanju prije uskrsnuća, nerazumski dijelovi neće biti u činu u duši, nego samo korjenito u njezinoj biti, kako je rečeno u prvome dijelu. Stoga ni takve kreposti neće biti u činu osim u korijenu, naime u razumu i volji, u kojima se nalaze neka sjemena ovih kreposti, kako je rečeno. No pravednost, koja je u volji, ostat će također u činu. Stoga je posebno o njoj rečeno da je vječna i besmrtna, kako zbog subjekta, jer je volja nepropadljiva; tako također zbog sličnosti čina, kako je ranije rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.