Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 64, a. 4

Sastoje li se bogoslovne kreposti

Prigovor 1. Čini se da se bogoslovna krepost sastoji u sredini. Jer dobro drugih kreposti sastoji se u sredini. Ali bogoslovna krepost nadmašuje u dobroti druge kreposti. Dakle, bogoslovna je krepost mnogo više u sredini.

Prigovor 2. Nadalje, sredina se kreposti uzima: moralne doista prema tome što se težnja ravna po razumu; a intelektualne prema tome što se naš razum mjeri stvarju. Ali bogoslovna krepost usavršuje i razum i težnju, kako je gore rečeno. Dakle, i bogoslovna se krepost sastoji u sredini.

Prigovor 3. Nadalje, ufanje, koje je bogoslovna krepost, sredina je između očaja i preuzetnosti. Slično također i vjera kroči u sredini između suprotnih krivovjerja, kako Boetije kaže u knjizi de duabus naturis; jer to što ispovijedamo u Kristu jednu osobu i dvije naravi, sredina je između Nestorijeva krivovjerja, koji govori o dvjema osobama i dvjema naravima, i Eutihova krivovjerja, koji govori o jednoj osobi i jednoj naravi. Dakle, bogoslovna se krepost sastoji u sredini.

Naprotiv, u svemu u čemu se krepost sastoji u sredini, događa se griješiti po pretjeranosti, kao i po manjku. Ali oko Boga, koji je predmet bogoslovne kreposti, ne događa se griješiti po pretjeranosti, kaže se naime u Sir 43: „blagoslivljajući Boga, uzvisujte ga koliko možete, veći je naime od svake hvale“. Dakle, bogoslovna se krepost ne sastoji u sredini.

Odgovaram: kako je rečeno, sredina se kreposti uzima po suobličenosti sa svojim pravilom ili mjerom, prema tome što biva nju prijeći ili u pogledu nje podbaciti. Bogoslovne se pak kreposti može uzeti dvostruka mjera. Jedna doista prema samom pojmu kreposti. I tako je mjera i pravilo bogoslovne kreposti sam Bog: vjera se naime naša ravna prema božanskoj istini, caritas pak prema njegovoj dobroti, a ufanje prema veličini njegove svemoći i pobožnosti. I to je mjera koja nadilazi svaku ljudsku sposobnost, odakle čovjek nikada ne može toliko ljubiti Boga koliko ga valja ljubiti, niti toliko vjerovati ili ufati se u njega koliko treba. Zato ondje još mnogo manje može postojati pretjeranost. I tako se dobro takve kreposti ne sastoji u sredini, nego je utoliko bolje ukoliko se više pristupa k najvišemu. Drugo je pak pravilo ili mjera bogoslovne kreposti sa strane nas, jer premda se ne možemo pružati u Boga koliko dugujemo, moramo se ipak pružati u njega vjerujući, ufajući se i ljubeći prema mjeri našega stanja. Zato se po akcidentu u bogoslovnoj kreposti može razmatrati sredina i krajnosti, sa strane nas.

Odgovor na 1. prigovor: dobro intelektualnih i moralnih kreposti sastoji se u sredini po suobličenosti s pravilom ili mjerom koju se može prijeći. Što se ne nalazi u bogoslovnim krepostima, govoreći po sebi, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: moralne i intelektualne kreposti usavršuju naš razum i težnju u poretku prema stvorenoj mjeri i pravilu, dok bogoslovne kreposti u poretku prema nestvorenoj mjeri i pravilu. Zato nije sličan razlog.

Odgovor na 3. prigovor: ufanje je u sredini između preuzetnosti i očaja s naše strane, ukoliko se naime za nekoga kaže da se usuđuje iz toga što se nada od Boga dobru koje nadilazi njegovo stanje; ili se ne nada onome čemu bi se prema svojemu stanju mogao nadati. Ne može pak postojati preobilje ufanja sa strane Boga, čija je dobrota beskonačna. Slično je također i vjera u sredini među suprotnim krivovjerjima, ne po usporedbi s predmetom, a to je Bog, kojemu nitko ne može previše vjerovati, nego ukoliko je samo ljudsko mišljenje u sredini među suprotnim mišljenjima, kako je iz prethodnoga očito.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.