Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 64, a. 1

Jesu li moralne kreposti u sredini

Prigovor 1. Čini se da se moralna krepost ne sastoji u sredini. Jer krajnje se protivi pojmu sredine. No od pojma je kreposti krajnje, kaže se naime u I. de caelo da je krepost krajnji domet moći. Dakle, moralna se krepost ne sastoji u sredini.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je najveće, nije sredina. Ali neke moralne kreposti smjeraju u nešto najveće, kao što je velikodušnost oko najvećih časti, a velebnim oko najvećih troškova, kako se kaže u IV. Ethic. Dakle, nije svaka moralna krepost u sredini.

Prigovor 3. Nadalje, ako je od pojma moralne kreposti biti u sredini, treba da se moralna krepost ne usavršuje, nego radije kvari time što smjera prema krajnosti. Ali neke se moralne kreposti usavršuju time što smjeraju prema krajnosti, kao djevičanstvo, koje se usteže od svakoga spolnog užitka, i tako drži krajnost, a najsavršenija je čistoća. I dati sve siromasima najsavršenije je milosrđe ili darežljivost. Dakle, čini se da nije od pojma moralne kreposti biti u sredini.

Naprotiv, Filozof kaže u II. Ethic. da je „moralna krepost izborni habitus koji postoji u sredini“.

Odgovaram: kako je iz rečenoga očito, krepost po svojemu pojmu čovjeka usmjeruje na dobro. Moralna pak krepost vlastito usavršuje težbeni dio duše oko neke određene građe. A mjera i pravilo težbenoga kretanja oko onoga što je poželjno jest sam razum. Dobro pak bilo čega izmjerenoga i uređenoga sastoji se u tome da se suobliči svojemu pravilu, kao što je dobro u rukotvorinama da postignu pravilo umijeća. Zlo je pak dosljedno tome u takvima po tome što nešto odudara od svojega pravila ili mjere. Što doista biva ili po tome što nadmašuje mjeru, ili po tome što zaostaje za njom, kako se bjelodano pokazuje u svemu što je uređeno i izmjereno. I zato je očito da se dobro moralne kreposti sastoji u izjednačenju s mjerom razuma. Očito je pak da je između pretjeranosti i manjka sredina jednakost ili suobličenost. Zato se bjelodano pokazuje da se moralna krepost sastoji u sredini.

Odgovor na 1. prigovor: moralna krepost ima dobrotu iz pravila razuma, dok za građu ima strasti ili djelovanja. Ako se dakle usporedi moralna krepost s razumom, tako, prema onome što je od razuma, ima pojam jedne krajnosti, a to je suobličenost, dok pretjeranost i manjak imaju pojam druge krajnosti, a to je nesuobličenost. Ako se pak razmatra moralna krepost prema svojoj građi, tako ima pojam sredine, ukoliko strast svodi na pravilo razuma. Zato Filozof kaže u II. Ethic. da je krepost prema supstanciji držanje sredine, ukoliko se pravilo kreposti postavlja oko vlastite građe; no prema najboljemu i dobromu jest krajnost, naime prema suobličenosti s razumom.

Odgovor na 2. prigovor: sredina i krajnosti razmatraju se u djelovanjima i strastima prema različitim okolnostima, odakle ništa ne priječi da u nekoj kreposti bude krajnost prema jednoj okolnosti, koja je ipak sredina prema drugim okolnostima, po suobličenosti s razumom. I tako je u velebnome i velikodušnosti. Jer ako se razmatra apsolutna veličina onoga u što smjera velebni i velikodušni, nazvat će se krajnošću i najvećim; ali ako se to samo razmatra po usporedbi s drugim okolnostima, tako ima pojam sredine; jer u to takve kreposti smjeraju prema pravilu razuma, to jest gdje valja, i kada valja, i radi čega valja. Pretjeranost je pak ako se u to najveće smjera kada ne valja, ili gdje ne valja, ili radi čega ne valja; manjak je pak ako se ne smjera u to najveće gdje valja, i kada valja. I to je ono što Filozof kaže u IV. Ethic. da je „velikodušan doista po veličini krajnji; no po tome što djeluje kako valja, u sredini“.

Odgovor na 3. prigovor: isti je razlog o djevičanstvu i siromaštvu koji je i o velikodušnosti. Usteže se naime djevičanstvo od svih spolnih užitaka, a siromaštvo od svih bogatstava, radi čega valja i kako valja; to jest prema Božjoj zapovijedi i radi vječnoga života. Ako pak to biva kako ne valja, to jest prema kakvu nedopuštenu praznovjerju, ili također radi isprazne slave, bit će suvišno. Ako se pak ne čini kada valja, ili kako valja, mana je po manjku, kako je očito u onih koji krše zavjet djevičanstva ili siromaštva.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.