I-II, q. 62, a. 4
O njihovu poretku
Prigovor 1. Čini se da nije takav poredak bogoslovnih kreposti da vjera bude prije ufanja, a ufanje prije ljubavi. Jer korijen je prije onoga što potječe iz korijena. Ali ljubav je korijen svih kreposti; prema onome iz Ef 3: „u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni“. Dakle, ljubav je prije ostalih.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u I. de Doct. Christ.: „ne može netko ljubiti ono za što ne vjeruje da jest. Nadalje, ako vjeruje i ljubi, dobrim djelovanjem postiže da se također ufa“. Dakle, čini se da vjera prethodi ljubavi, a ljubav ufanju.
Prigovor 3. Nadalje, ljubav je počelo svake privrženosti, kako je gore rečeno. Ali ufanje označuje neku privrženost; jer to je neka strast, kako je gore rečeno. Dakle, ljubav je prije ufanja.
Naprotiv, stoji poredak kojim Apostol to nabraja, govoreći: „a sada ostaju vjera, ufanje, ljubav“.
Odgovaram: dvostruk je poredak: naime nastanka i savršenstva. Poretkom doista nastanka, kojim je tvar prije oblika, a nesavršeno prije savršenoga u jednom te istom, vjera prethodi ufanju, a ufanje ljubavi, prema činima (jer se habitusi ulijevaju istodobno). Težbeno se naime kretanje ne može prema nečemu pružati bilo ufajući se bilo ljubeći, osim prema onome što je dohvaćeno osjetilom ili razumom. Po vjeri pak razum dohvaća ono čemu se ufa i što ljubi. Zato valja da, poretkom nastanka, vjera prethodi ufanju i ljubavi. Slično pak čovjek iz toga nešto ljubi što to shvaća kao svoje dobro. Po tome pak što se čovjek od nekoga nada da može postići dobro, smatra onoga u koga ima ufanje nekim svojim dobrom. Zato iz toga samoga što se čovjek u nekoga ufa, prelazi na to da ga ljubi. I tako, poretkom nastanka, prema činima, ufanje prethodi ljubavi. Poretkom pak savršenstva ljubav prethodi vjeri i ufanju, stoga što se i vjera i ufanje uobličuju po ljubavi i stječu savršenstvo kreposti. Tako je naime ljubav majka svih kreposti i korijen, ukoliko je oblik svih kreposti, kako će se niže reći.
Odgovor na 1. prigovor: i po tome je jasan odgovor na prvi prigovor.
Odgovor na 2. prigovor: Augustin govori o ufanju kojim se netko nada iz već stečenih zasluga da će doći do blaženstva, a to pripada uobličenomu ufanju, koje slijedi ljubav. No može se netko ufati prije nego što ima ljubav, ne iz zasluga koje već ima, nego za koje se nada da će ih imati.
Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, kada se raspravljalo o strastima, ufanje gleda na dvoje. Na jedno doista kao na glavni predmet, naime na dobro kojemu se ufa. I s obzirom na to uvijek ljubav prethodi ufanju, jer nikada se ne ufa u neko dobro osim ako je željeno i ljubljeno. Gleda također ufanje i na onoga od koga se nada da može postići dobro. I s obzirom na to ponajprije ufanje prethodi ljubavi; premda se poslije iz same ljubavi ufanje povećava. Po tome naime što netko smatra da po nekome može postići neko dobro, počinje ga ljubiti; i iz toga samoga što ga ljubi, poslije se jače u njega ufa.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.