I-II, q. 62, a. 1
Postoje li neke bogoslovne kreposti
Prigovor 1. Čini se da nema nikakvih bogoslovnih kreposti. Kako se naime kaže u VII. Physic., „krepost je raspoloženje savršenoga za najbolje, a kažem savršeno ono što je raspoloženo prema naravi“. Ali ono što je božansko, iznad je čovjekove naravi. Dakle, bogoslovne kreposti nisu čovjekove kreposti.
Prigovor 2. Nadalje, bogoslovne se kreposti nazivaju takoreći božanskim krepostima. Ali božanske su kreposti uzorne, kako je rečeno, koje doista nisu u nama, nego u Bogu. Dakle, bogoslovne kreposti nisu čovjekove kreposti.
Prigovor 3. Nadalje, bogoslovnima se krepostima nazivaju one kojima se usmjerujemo prema Bogu, koji je prvo počelo i posljednja svrha stvari. Ali čovjek iz same naravi razuma i volje ima usmjerenost prema prvom počelu i posljednjoj svrsi. Dakle, ne traže se neki habitusi bogoslovnih kreposti kojima bi se razum i volja usmjerili prema Bogu.
Naprotiv, zapovijedi se zakona odnose na čine kreposti. No o činima vjere, ufanja i ljubavi daju se zapovijedi u božanskome zakonu, kaže se naime u Sir 2: koji se bojite Boga, vjerujte mu; također, ufajte se u njega; također, ljubite ga. Dakle, vjera, ufanje i ljubav jesu kreposti koje usmjeruju prema Bogu. Dakle, bogoslovne su.
Odgovaram: po kreposti se čovjek usavršuje za čine kojima se usmjeruje u blaženstvo, kako je iz prethodnoga očito. Dvostruko je pak čovjekovo blaženstvo ili sreća, kako je gore rečeno. Jedno doista razmjerno ljudskoj naravi, do kojega naime čovjek može doći po načelima svoje naravi. Drugo je pak blaženstvo koje nadilazi čovjekovu narav, do kojega čovjek može doći samo božanskom snagom, prema nekome sudjelovanju u božanstvu; prema onome što se kaže u 2 Pt 1 da smo po Kristu postali dionici božanske naravi. I jer takvo blaženstvo nadilazi mjeru ljudske naravi, čovjekova naravna načela, iz kojih polazi za dobro djelovanje prema svojoj mjeri, ne dostaju za usmjeravanje čovjeka u spomenuto blaženstvo. Stoga valja da se čovjeku božanski pridodaju neka načela po kojima se tako usmjeruje prema nadnaravnom blaženstvu, kao što se po naravnim načelima usmjeruje prema sunaravnoj svrsi, no ne bez božanske pomoći. I takva se načela nazivaju bogoslovnim krepostima: i zato što imaju Boga za predmet, ukoliko se po njima ispravno usmjerujemo prema Bogu; i zato što nam se ulijevaju od samoga Boga; i zato što se samo božanskom objavom, u Svetome pismu, takve kreposti predaju.
Odgovor na 1. prigovor: neka se narav može pripisati pojedinoj stvari na dva načina. Na jedan način, bitno, i tako takve bogoslovne kreposti nadilaze čovjekovu narav. Na drugi način, po sudjelovanju, kao što užareno drvo sudjeluje u naravi ognja, i tako na neki način čovjek postaje dionik božanske naravi, kako je rečeno. I tako te kreposti pripadaju čovjeku prema naravi u kojoj sudjeluje.
Odgovor na 2. prigovor: te se kreposti ne nazivaju božanskima kao one po kojima bi Bog bio krjepostan, nego kao one po kojima mi postajemo krjeposni od Boga i u poretku prema Bogu. Zato nisu uzorne, nego po uzoru načinjene.
Odgovor na 3. prigovor: prema Bogu se naravno usmjeruju razum i volja ukoliko je on počelo i svrha naravi, no prema mjeri naravi. No prema njemu ukoliko je predmet nadnaravnoga blaženstva, razum i volja prema svojoj naravi ne usmjeruju se dostatno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.