I-II, q. 59, a. 5
Može li neka moralna krepost postojati bez strasti
Prigovor 1. Čini se da moralna krepost može postojati bez strasti. Jer što je moralna krepost savršenija, to više nadvladava strasti. Dakle, u svojemu najsavršenijem bitku ona je posve bez strasti.
Prigovor 2. Nadalje, tada je pojedina stvar savršena kada je udaljena od svojega suprotnoga i od onoga što naginje na suprotno. No strasti naginju na grijeh, koji se protivi kreposti, odakle se u Rim 7 nazivaju strastima grijeha. Dakle, savršena je krepost posve bez strasti.
Prigovor 3. Nadalje, prema kreposti se suobličujemo Bogu, kako je bjelodano po Augustinu u knjizi de moribus Eccles. Ali Bog sve čini bez strasti. Dakle, najsavršenija je krepost bez ikakve strasti.
Naprotiv, nitko nije pravedan tko se ne raduje pravednu djelu, kako se kaže u I. Ethic. No radost je strast. Dakle, pravednost ne može postojati bez strasti. A još mnogo manje druge kreposti.
Odgovaram: ako strastima nazivamo neuredne privrženosti, kako su stoici postavili, tako je očito da je savršena krepost bez strasti. Ako pak strastima nazivamo sva kretanja osjetilne težnje, tako je bjelodano da moralne kreposti koje su oko strasti kao oko vlastite građe ne mogu postojati bez strasti. Čemu je razlog taj što bi prema tome slijedilo da moralna krepost čini osjetilnu težnju posve besposlenom. No kreposti ne pripada to da ono što je podložno razumu dokoličari od vlastitih činâ, nego da izvršava zapovijed razuma vršeći vlastite čine. Zato kao što krepost udove tijela uređuje za dužne vanjske čine, tako osjetilnu težnju za vlastita uređena kretanja. Moralne pak kreposti koje nisu oko strasti, nego oko djelovanja, mogu postojati bez strasti (i takva je krepost pravednost), jer se po njima volja primjenjuje na vlastiti čin, koji nije strast. Ali ipak čin pravednosti prati radost, barem u volji, koja nije strast. I ako se ta radost umnoži po savršenstvu pravednosti, nastat će prelijevanje radosti sve do osjetilne težnje; prema tome što niže moći slijede kretanje viših, kako je gore rečeno. I tako po takvu prelijevanju, što je krepost savršenija, to više uzrokuje strast.
Odgovor na 1. prigovor: krepost neuredne strasti nadvladava, a umjerene proizvodi.
Odgovor na 2. prigovor: neuredne strasti navode na griješenje, ali ne i ako su umjerene.
Odgovor na 3. prigovor: dobro se u pojedinome promatra prema stanju njegove naravi. U Boga pak i anđelâ nema osjetilne težnje, kao što je u čovjeku. I stoga je dobro djelovanje Boga i anđela posve bez strasti, kao i bez tijela; dok je dobro djelovanje čovjeka sa strašću, kao i sa službom tijela.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.