I-II, q. 58, a. 5
Može li obrnuto intelektualna krepost postojati bez moralne
Prigovor 1. Čini se da intelektualna krepost može postojati bez moralne kreposti. Jer savršenstvo onoga što je prije ne ovisi o savršenstvu onoga što je poslije. Ali razum je prije osjetilne težnje, i on je pokreće. Dakle, intelektualna krepost, koja je savršenstvo razuma, ne ovisi o moralnoj kreposti, koja je savršenstvo težbenoga dijela. Može dakle postojati bez nje.
Prigovor 2. Nadalje, moralne su stvari građa razboritosti, kao što je ono što se pravi građa umijeća. Ali umijeće može postojati bez vlastite građe, kao kovač bez željeza. Dakle, i razboritost može postojati bez moralnih kreposti, a čini se ipak da je među svim intelektualnim krepostima ona ponajviše povezana s moralnima.
Prigovor 3. Nadalje, razboritost je krepost koja je sposobna za dobro vijećanje, kako se kaže u VI. Ethic. Ali mnogi dobro vijećaju kojima ipak nedostaju moralne kreposti. Dakle, razboritost može postojati bez moralne kreposti.
Naprotiv, htjeti činiti zlo izravno se suprotstavlja moralnoj kreposti; a ne suprotstavlja se ničemu što može postojati bez moralne kreposti. A razboritosti se suprotstavlja to da netko hotimično griješi, kako se kaže u VI. Ethic. Dakle, razboritost ne može postojati bez moralne kreposti.
Odgovaram: druge intelektualne kreposti mogu postojati bez moralne kreposti, ali razboritost ne može postojati bez moralne kreposti. Čemu je razlog taj što je razboritost ispravan razlog onoga što se čini; i to ne samo općenito, nego također i u pojedinačnome, u čemu se nalaze djelovanja. Ispravan pak razlog unaprijed traži načela iz kojih razum polazi. Valja pak da razum oko pojedinačnoga polazi ne samo iz općih načela, nego također i iz pojedinačnih načela. Oko općih se doista načela onoga što se čini čovjek dobro drži po naravnom razumijevanju počela, po kojemu čovjek spoznaje da ne valja činiti nikakvo zlo; ili također po nekom praktičnom znanju. Ali to ne dostaje za ispravno rasuđivanje oko pojedinačnoga. Događa se naime katkada da se takvo opće načelo spoznato po umu ili znanosti pokvari u pojedinačnome po nekoj strasti, kao što se onome koji žudi, kada požuda nadvlada, čini da je to dobro što žudi, premda je protivno općem sudu razuma. I stoga, kao što se čovjek raspolaže da se ispravno drži oko općih načela po naravnom umu ili po habitusu znanosti; tako da bi se ispravno držao oko pojedinačnih načela onoga što se čini, a to su svrhe, valja da se usavrši po nekim habitusima prema kojima čovjeku na neki način postaje sunaravno ispravno suditi o svrsi. A to biva po moralnoj kreposti, jer krjepostan čovjek ispravno sudi o svrsi kreposti, „jer kakav tko jest, takva mu se i svrha čini“, kako se kaže u III. Ethic. I stoga se za ispravan razlog onoga što se čini, a to je razboritost, traži da čovjek ima moralnu krepost.
Odgovor na 1. prigovor: razum, ukoliko dohvaća svrhu, prethodi težnji za svrhom; ali težnja za svrhom prethodi razumu koji rasuđuje kako bi izabrao ono što je za svrhu, što pripada razboritosti. Kao što je i u teorijskim stvarima razumijevanje počela počelo razuma koji silogizira.
Odgovor na 2. prigovor: načela rukotvorina mi ne prosuđujemo dobro ili loše prema raspoloženju naše težnje, poput svrhâ, koje su načela moralnih stvari, nego samo po razmatranju razuma. I stoga umijeće ne traži krepost koja usavršuje težnju, kao što traži razboritost.
Odgovor na 3. prigovor: razboritost nije samo sposobna za dobro vijećanje, nego također za dobro suđenje i dobro zapovijedanje. Što ne može postojati ako se ne ukloni zapreka strasti koje kvare sud i zapovijed razboritosti; a to biva po moralnoj kreposti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.