Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 55, a. 4

O definiciji kreposti

Prigovor 1. Čini se da nije prikladna definicija kreposti koja se obično navodi, naime: krepost je dobra kakvoća uma, kojom se ispravno živi, kojom se nitko loše ne služi, koju Bog u nama bez nas izvodi. Jer krepost je čovjekova dobrota, jer ona je ta koja dobra čini onoga tko je ima. No čini se da dobrota nije dobra, kao što ni bjelina nije bijela. Prema tome, neprikladno se kaže da je krepost dobra kakvoća.

Prigovor 2. Nadalje, nijedna razlika nije općenitija od svojega roda, budući da dijeli rod. Ali dobro je općenitije od kakvoće, jer je zamjenjivo s bićem. Dakle, dobro se ne smije staviti u definiciju kreposti kao razlika kakvoće.

Prigovor 3. Nadalje, kako Augustin kaže u XII. de Trin.: „gdje se najprije susreće nešto što nam nije zajedničko sa živinama, to pripada umu“. No pojedine su kreposti i u nerazumnim dijelovima; kako Filozof kaže u III. Ethic. Nije dakle svaka krepost dobra kakvoća uma.

Prigovor 4. Nadalje, čini se da ispravnost pripada pravednosti, odakle se isti nazivaju ispravnima i pravednima. Ali pravednost je vrsta kreposti. Neprikladno se dakle stavlja ispravno u definiciju kreposti, kada se kaže: kojom se ispravno živi.

Prigovor 5. Nadalje, tko se god oholi zbog nečega, time se loše služi. No mnogi se ohole krepošću, kaže naime Augustin u Pravilu: „da se oholost prikrada i dobrim djelima kako bi propala“. Lažno je dakle da se nitko krepošću loše ne služi.

Prigovor 6. Nadalje, čovjek se po kreposti opravdava. No Augustin kaže tumačeći ono iz Iv: „veća će od ovih činiti: koji te stvorio bez tebe, neće te opravdati bez tebe“. Neprikladno se dakle kaže da krepost Bog u nama bez nas izvodi.

Naprotiv, stoji autoritet Augustina, iz čijih se riječi navedena definicija prikuplja, a ponajprije u II. de libero arbitrio.

Odgovaram: ta definicija savršeno obuhvaća cjelokupni pojam kreposti. Jer savršen se pojam pojedine stvari prikuplja iz svih njezinih uzroka. A navedena definicija obuhvaća sve uzroke kreposti. Jer formalni uzrok kreposti, kao i pojedine stvari, uzima se iz njezina roda i razlike, kada se kaže: dobra kakvoća, rod je naime kreposti kakvoća, a razlika dobro. Bila bi ipak prikladnija definicija kada bi se umjesto kakvoće stavio habitus, koji je najbliži rod. No krepost nema tvarnoga uzroka iz kojega bi nastala, kao ni drugi akcidenti, nego ima građu oko koje djeluje; i građu u kojoj jest, naime subjekt. A građa oko koje djeluje jest predmet kreposti; što se nije moglo staviti u navedenu definiciju, stoga što se po predmetu krepost određuje za vrstu; ovdje se pak navodi definicija kreposti općenito. Zato se stavlja subjekt umjesto tvarnoga uzroka, kada se kaže da je dobra kakvoća uma. A svrha je kreposti, budući da je djelatan habitus, samo djelovanje. Ali valja primijetiti da su od djelatnih habitusa neki uvijek usmjereni na zlo, poput grješnih habitusa; neki pak katkada na dobro, a katkada na zlo, kao što se mišljenje odnosi prema istinitome i lažnome; no krepost je habitus koji se uvijek odnosi na dobro. I stoga, kako bi se razlučila krepost od onih koji se uvijek odnose na zlo, kaže se: kojom se ispravno živi; a kako bi se razlučila od onih koji se odnose katkada na dobro, a katkada na zlo, kaže se: kojom se nitko loše ne služi. Djelatni pak uzrok ulivene kreposti, o kojoj se daje definicija, jest Bog. Zbog čega se kaže: koju Bog u nama bez nas izvodi. Ako se pak ta pojedinost oduzme, ostatak će definicije biti zajednički svim krepostima, i stečenima i ulivenima.

Odgovor na 1. prigovor: ono što prvo ulazi u razum jest biće, stoga svemu što dohvatimo pripisujemo da je biće; i dosljedno tome da je jedno i dobro, što je zamjenjivo s bićem. Zato kažemo da je bit biće i jedno i dobro; i da je jedinstvo biće i jedno i dobro; i slično o dobroti. No to nema mjesta u posebnim oblicima, kao što su bjelina i zdravlje, jer ne dohvaćamo sve što dohvaćamo pod vidom bijeloga i zdravoga. Ali ipak valja imati na umu da kao što se akcidenti i nesamostojni oblici nazivaju bićima, ne zato što bi sami imali bitak, nego zato što po njima nešto jest; tako se također nazivaju dobrima ili jednim, ne doduše nekom drugom dobrotom ili jedinstvom, nego zato što je po njima nešto dobro ili jedno. Tako se dakle i krepost naziva dobrom, jer je po njoj nešto dobro.

Odgovor na 2. prigovor: dobro koje se stavlja u definiciju kreposti nije opće dobro, koje je zamjenjivo s bićem, i ima širi opseg od kakvoće, nego je dobro razuma, prema onome što Dionizije kaže u IV. pogl. de Div. Nom.: „da je dobro duše biti u skladu s razumom“.

Odgovor na 3. prigovor: krepost ne može biti u nerazumnom dijelu duše, osim ukoliko sudjeluje u razumu, kako se kaže u I. Ethic. I zato je razum, ili um, vlastiti subjekt ljudske kreposti.

Odgovor na 4. prigovor: pravednosti je vlastita ispravnost koja se uspostavlja oko izvanjskih stvari koje ulaze u čovjekovu uporabu, a koje su vlastita građa pravednosti, kako će se niže pokazati. No ispravnost koja uključuje usmjerenost prema dužnoj svrsi i božanskomu zakonu, koji je pravilo ljudske volje, kako je gore rečeno, zajednička je svakoj kreposti.

Odgovor na 5. prigovor: krepošću se netko može loše služiti kao predmetom, primjerice kada loše misli o kreposti, kada je mrzi ili se njome oholi, ali ne kao počelom uporabe, tako naime da bi čin kreposti bio zao.

Odgovor na 6. prigovor: ulivenu krepost u nama uzrokuje Bog bez našega djelovanja, ali ne i bez našega pristanka. I tako valja razumjeti ono što se kaže: koju Bog u nama bez nas izvodi. A ono što se čini po nama, Bog u nama uzrokuje ne bez našega djelovanja, jer on djeluje u svakoj volji i naravi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.