I-II, q. 54, a. 1
Mogu li mnogi habitusi biti u jednoj moći
Prigovor 1. Čini se da ne mogu mnogi habitusi biti u jednoj moći. Jer od onoga što se razlikuje prema istome, umnožavanjem jednoga umnožava se i drugo. Ali prema istome se razlikuju moći i habitusi, naime prema činima i predmetima. Slično se dakle umnožavaju. Dakle, ne mogu postojati mnogi habitusi u jednoj moći.
Prigovor 2. Nadalje, moć je neka jednostavna sila. Ali u jednom jednostavnom subjektu ne može biti raznolikost akcidenata, jer je subjekt uzrok akcidenta; a od jednoga jednostavnoga čini se da ne proizlazi osim jedno. Dakle, u jednoj moći ne mogu postojati mnogi habitusi.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se tijelo uobličuje po liku, tako se moć uobličuje po habitusu. Ali jedno se tijelo ne može istodobno uobličiti različitim likovima. Dakle, ni jedna se moć ne može istodobno uobličiti različitim habitusima. Dakle, ne može više habitusâ istodobno biti u jednoj moći.
Naprotiv, razum je jedna moć, u kojoj su ipak habitusi različitih znanosti.
Odgovaram: kako je gore rečeno, habitusi su neka raspoloženja nečega što postoji u mogućnosti za nešto, bilo za narav, bilo za djelovanje ili svrhu naravi. I što se tiče onih habitusa koji su raspoloženja za narav, očito je da ih može biti više u jednom subjektu, time što se dijelovi jednoga subjekta mogu uzeti na različite načine, prema čijem se raspoloženju habitusi izriču. Kao što, ako se uzmu sokovi kao dijelovi ljudskoga tijela, ukoliko se raspolažu prema ljudskoj naravi, postoji habitus ili raspoloženje zdravlja; ako se pak uzmu slični dijelovi poput tetiva i kostiju i mesa, njihovo raspoloženje u odnosu na narav jest snaga ili mršavost; ako se pak uzmu udovi, kao ruka i noga i tome slično, njihovo raspoloženje koje odgovara naravi jest ljepota. I tako postoji više habitusâ ili raspoloženjâ u istome. Ako pak govorimo o habitusima koji su raspoloženja za djela, koji vlastito pripadaju moćima; tako se također događa da jednoj moći pripada više habitusâ. Čemu je razlog taj što je subjekt habitusa pasivna moć, kako je gore rečeno, jer samo djelatna moć nije subjekt nekoga habitusa, kako je iz rečenoga očito. A pasivna se moć odnosi prema određenom činu jedne vrste kao tvar prema obliku, time što se, kao što se tvar određuje za jedan oblik po jednom djelatniku, tako također i pasivna moć od pojma jednoga djelatnoga predmeta određuje za jedan čin po vrsti. Zato kao što više predmeta može pokretati jednu pasivnu moć, tako jedna pasivna moć može biti subjekt različitih činâ ili savršenstava po vrsti. Habitus su pak neke kakvoće ili oblici koji prianjaju uz moć, kojima se moć naginje prema određenim činima po vrsti. Zato jednoj moći može pripadati više habitusâ, kao i više činâ koji se vrstovno razlikuju.
Odgovor na 1. prigovor: kao što je u naravnim stvarima raznolikost vrstâ prema obliku, a raznolikost rodova prema tvari, kako se kaže u V. Metaphys. (jer različito je po rodu ono čemu je različita tvar), tako također raznolikost predmeta po rodu čini razlikovanje moći (odakle Filozof kaže u VI. Ethic. da „za ono što je po rodu drukčije, postoje i drugi dijelovi duše“); dok raznolikost predmeta po vrsti čini raznolikost činâ po vrsti, i dosljedno tome habitusâ. No sve što je različito po rodu, različito je i po vrsti, ali ne i obrnuto. I stoga različitim moćima pripadaju različiti čini po vrsti, i različiti habitusi; no ne mora biti da različiti habitusi pripadaju različitim moćima, nego ih može biti više u jednoj. I kao što postoje rodovi rodova, i vrste vrstâ; tako se također događa da postoje različite vrste habitusâ i moći.
Odgovor na 2. prigovor: moć, premda je doista jednostavna prema biti, ipak je mnogostruka po snazi, ukoliko se proteže na mnoge čine koji se vrstovno razlikuju. I stoga ništa ne priječi da u jednoj moći bude mnogo habitusâ koji se vrstovno razlikuju.
Odgovor na 3. prigovor: tijelo se uobličuje po liku kao po vlastitom omeđenju, dok habitus nije omeđenje moći, nego je raspoloženje za čin kao za krajnju granicu. I stoga jednoj moći ne može pripadati istodobno više činâ, osim možda ukoliko je jedan obuhvaćen pod drugim, kao što ni jednom tijelu ne pripada više likova, osim ukoliko je jedan u drugome, poput trokuta u četverokutu. Razum naime ne može istodobno u činu shvaćati mnogo toga. Može ipak istodobno po habitusu mnogo toga znati.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.