Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 52, a. 1

Rastu li habitusi

Prigovor 1. Čini se da habitusi ne mogu rasti. Jer porast je oko količine, kako se kaže u V. Physic. Ali habitusi nisu u rodu količine, nego u rodu kakvoće. Dakle, oko njih ne može biti porasta.

Prigovor 2. Nadalje, habitus je neko savršenstvo, kako se kaže u VII. Physic. Ali čini se da savršenstvo, budući da označuje svrhu i granicu, ne može primati više i manje. Dakle, habitus ne može rasti.

Prigovor 3. Nadalje, u onome što prima više i manje događa se da postoji preinaka, jer kaže se da se preinačuje ono što od manje toploga postaje više toplo. Ali u habitusima nema preinake, kako se dokazuje u VII. Physic. Dakle, habitusi ne mogu rasti.

Naprotiv, vjera je neki habitus, a ipak raste, odakle učenici govore Gospodinu: Gospodine, umnoži nam vjeru, kako se nalazi u Lk 17. Dakle, habitusi rastu.

Odgovaram: porast se, kao i drugo što pripada količini, prenosi s tjelesnih količina na duhovne spoznatljive stvari, zbog sunaravnosti našega razuma s tjelesnim stvarima, koje potpadaju pod maštu. Kaže se pak u tjelesnim količinama da je nešto veliko prema tome što se dovodi do dužne savršenosti količine, odakle se neka količina smatra velikom u čovjeku, koja se ne smatra velikom u slonu. Zato i u oblicima kažemo da je nešto veliko iz toga što je savršeno. I jer dobro ima značaj savršenoga, zbog toga „u onome što nije veliko masom, isto je biti veće što i bolje“, kako Augustin kaže u VI. de Trin. Savršenost se pak oblika može razmatrati na dva načina: na jedan način, prema samom obliku; na drugi način, prema tome što subjekt sudjeluje u obliku. Ukoliko se dakle gleda savršenost oblika prema samom obliku, tako se za njega kaže da je malen ili velik; kao veliko ili malo zdravlje ili znanost. A ukoliko se gleda savršenost oblika prema sudjelovanju subjekta, kaže se više i manje; kao više ili manje bijelo ili zdravo. No to razlikovanje ne polazi od toga da oblik ima bitak izvan tvari ili subjekta, nego jer je jedno njegovo razmatranje prema pojmu njegove vrste, a drugo prema tome što se u njemu sudjeluje u subjektu. Prema tome dakle, glede pojačavanja i popuštanja habitusâ i oblikâ, bila su četiri mišljenja među filozofima, kako pripovijeda Simplicije u komentaru Praedicament. Plotin naime i drugi platonici tvrdili su da same kakvoće i habitusi primaju više i manje zbog toga što su bili materijalni, te su odatle imali neodređenost, zbog beskonačnosti tvari. Drugi su pak nasuprot tvrdili da same kakvoće i habitusi po sebi nisu primali više i manje; nego se o kakvome govori više i manje prema različitom sudjelovanju; kao da se za pravednost ne kaže više i manje, nego za pravedno. I to mišljenje dotiče Aristotel u Praedicamentima. Treće je bilo mišljenje stoika, u sredini između ovih. Tvrdili su naime da neki habitusi po sebi primaju više i manje, kao umijeća; a neki ne, kao kreposti. Četvrto je mišljenje bilo onih koji su govorili da nematerijalne kakvoće i oblici ne primaju više i manje, a materijalni primaju. Da se dakle očituje istina o tome, valja imati na umu da ono po čemu nešto zadobiva vrstu mora biti čvrsto i stalno, i takoreći nedjeljivo, jer sve što to dostiže, sadržano je pod vrstom; a sve što odstupa od toga, bilo naviše bilo naniže, pripada drugoj vrsti, ili savršenijoj ili nesavršenijoj. Zato Filozof kaže u VIII. Metaphys. da su vrste stvari poput brojeva, u kojima dodavanje ili oduzimanje mijenja vrstu. Ako dakle neki oblik, ili bilo koja stvar, po samoj sebi ili po nečemu svojemu zadobiva pojam vrste, nužno je da, razmatran po sebi, ima određen pojam, koji ne može niti nadmašivati naviše, niti manjkati naniže. I takvi su toplina i bjelina, i druge takve kakvoće koje se ne izriču u odnosu prema drugome, a još mnogo više supstancija, koja je biće po sebi. No ono što prima vrstu iz nečega prema čemu se usmjeruje, može se po samom sebi razlikovati naviše ili naniže, a ipak je iste vrste, zbog jedinstva onoga prema čemu se usmjeruje, iz čega prima vrstu. Kao što je gibanje po sebi jače ili slabije, a ipak ostaje ista vrsta, zbog jedinstva cilja, iz kojega se specificira. A isto se može razmotriti i u zdravlju, jer tijelo dospijeva do pojma zdravlja prema tome što ima raspoloženje prikladno naravi životinje, kojoj različita raspoloženja mogu biti prikladna; odakle se raspoloženje može mijenjati naviše ili naniže, a ipak uvijek ostaje pojam zdravlja. Zato Filozof kaže u X. Ethic. da „i samo zdravlje prima više i manje, jer nije isti razmjer u svima, niti u jednom te istom uvijek; nego popušteno zdravlje ostaje sve do nekog stupnja“. Takva pak različita raspoloženja ili razmjeri zdravlja odnose se prema onome što nadmašuje i što je nadmašeno, odakle kad bi naziv zdravlja bio nametnut samo najsavršenijem razmjeru, tada se samo zdravlje ne bi nazivalo većim ili manjim. Tako je dakle bjelodano kako se neka kakvoća ili oblik može po samom sebi povećavati ili smanjivati, a kako ne. Ako pak razmotrimo kakvoću ili oblik prema sudjelovanju subjekta, tako se također nalazi da neke kakvoće i oblici primaju više i manje, a neki ne. A uzrok takve raznolikosti Simplicije pripisuje tome što supstancija po samoj sebi ne može primati više i manje, jer je biće po sebi. I stoga je svaki oblik u kojemu se supstancijalno sudjeluje u subjektu lišen pojačavanja i popuštanja, odakle se u rodu supstancije ništa ne izriče prema više i manje. I jer je količina bliska supstanciji, a i lik slijedi količinu, odatle je što se ni u tome ništa ne izriče prema više ili manje. Zato Filozof kaže u VII. Physic. da kad nešto prima oblik i lik, ne kaže se da se preinačuje, nego radije da nastaje. Druge pak kakvoće, koje su udaljenije od supstancije, i združuju se s trpnostima i djelovanjima, primaju više i manje prema sudjelovanju subjekta. Može se pak i potpunije razjasniti razlog te raznolikosti. Kako je naime rečeno, ono od čega nešto ima vrstu mora ostati čvrsto i stalno u nedjeljivome. Na dva se dakle načina može dogoditi da se u obliku ne sudjeluje prema više i manje. Na jedan način, jer onaj koji sudjeluje ima vrstu po njemu. I odatle je što se ni u jednom supstancijalnom obliku ne sudjeluje prema više i manje. I zbog toga Filozof kaže u VIII. Metaphys. da, kao što broj nema više ni manje, tako ni supstancija koja je po vrsti, to jest što se tiče sudjelovanja u specifičnom obliku; no ako s tvari, to jest, prema materijalnim raspoloženjima nalazi se više i manje u supstanciji. Na drugi način može se dogoditi iz toga što je sama nedjeljivost od pojma oblika, odakle treba, ako nešto sudjeluje u tom obliku, da u njemu sudjeluje prema pojmu nedjeljivosti. I odatle je što se vrste broja ne izriču prema više i manje, jer se svaka pojedina vrsta u njima uspostavlja po nedjeljivoj jedinici. A isti je razlog i za vrste neprekinute količine koje se uzimaju prema brojevima, kao dvolakatno i trolakatno; i za odnose, kao dvostruko i trostruko; i za likove, kao trokut i četverokut. I taj razlog navodi Aristotel u Praedicamentima, gdje, navodeći razlog zašto likovi ne primaju više i manje, kaže: „jer ono što prima pojam trokuta i kruga, jednako su trokuti ili krugovi“, jer je naime nedjeljivost od samoga njihova pojma, odakle sve što sudjeluje u njihovu pojmu, mora nedjeljivo sudjelovati. Tako je dakle očito da se, budući da se habitusi i raspoloženja izriču prema poretku prema nečemu, kako se kaže u VII. Physic., pojačavanje i popuštanje u habitusima i raspoloženjima može razmatrati na dva načina. Na jedan način, po sebi, ukoliko se govori o većem ili manjem zdravlju; ili o većem ili manjem znanju, koje se proteže na više ili manje toga. Na drugi način, prema sudjelovanju subjekta, ukoliko se naime jednako znanje ili zdravlje više prima u jednome nego u drugome, prema različitoj prikladnosti bilo iz naravi bilo iz navike. Jer habitus i raspoloženje ne daje vrstu subjektu, niti opet u svoj pojam uključuje nedjeljivost. A kako stoji glede kreposti, reći će se niže.

Odgovor na 1. prigovor: kao što se naziv veličine izvodi iz tjelesnih količina na duhovna savršenstva oblikâ, tako također i naziv porasta, kojemu je granica veliko.

Odgovor na 2. prigovor: habitus je doista savršenstvo, ali ne takvo savršenstvo koje bi bilo granica svojega subjekta, kao dajući mu specifični bitak. Niti također u svoj pojam uključuje granicu, poput vrstâ brojeva. Zato ništa ne priječi da prima više i manje.

Odgovor na 3. prigovor: preinaka je prvenstveno u kakvoćama treće vrste. A u kakvoćama prve vrste preinaka može biti drugotno: jer kad nastane preinaka prema toplome i hladnome, slijedi da se životinja preinačuje prema zdravome i bolesnome. I slično, kad nastane preinaka prema strastima osjetilne težnje, ili prema osjetilnim spoznajnim moćima, slijedi preinaka prema znanostima i krepostima, kako se kaže u VII. Physic.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.